kupujem samo otkrivam svijet.
Jutarnji Istanbul se polako priprema za horde turistickih osvajaca.
Trgovac vocem malo pomakne posudu s posljednjim gigantskim tresnjama, pa
otpije gutljaj caja, a kebabmajstor delikatnim pokretima priprema svoju
golu ljubavnicu.
Jos u Bejoglu cetvrti narucujem svoj prvi burek s jogurtom.
Trgovac je odusevljen mojim pokusajima turskog pa me uci narucivati
burek, brojati itd. Sjedam na minujaturni stolac i gledam ulicu kako
prolazi. Pojedem zalogaj vruceg i mirisnog tijesta s mesom i zacinima i
otpijem gutljaj razrijedjenog Aryan jogurta.
Prilazim
velikom bazaru oko pola 11 i sunce je vec nemilosrdno. Srecom vjetar s
mora sve ublazava. Sam prostor bazara je natkriven i ugodno prozracan.
Mene te gomile stvari umaraju i ovdje se osjecam kao antropolog/sociolog
amater.
se zapravo i ne kupuje ako ista ozbiljno trebas. Vidim da su za neke
stvari cijene vise nego duple, pa ako naidje turist s magarecim usima i
repom to je dosta za cijeli dan. Sad, nije bas da nisu i mene
namagarcili, al nekako se tjesim da nisu jako.
izlasku se castim pecenim kukuruzom i sjedam u hlad iza velike dzamije
gdje se oguljeni turisti tjese cajem sjedeci na minijaturnim stolicama.
Ovdje narucujem svoju prvu pravu tursku kahvu, koja je prilicno rijetka
pojava, a i skupa.
Oko
mene domaci i stranci. Konobari trce i sve opsluzuju. U lokalima u
gradu je besplatan WiFi. Konobar mi uzima telefon iz ruke i sam kucava
sifru.
puta mene sjedi turski gospodin u lijepim godinama i zasipa toplinom
isto takvu gospodju. Odjednom s hrpe malih stolicica naslagane pored
njega omakne se jedna, padne gospodinu na sijedu glavu pa odskoci na
pod. Cijeli birc zanijemi i svi se pogledavaju velikim ocima. Gospodin
pipa lubanju i gleda prste jel se sta crveni. Dolazi konobar i cudi se
odkud stolica nasred prolaza. Jeste vi dirali stolice, pita zabezeknutog
gospodina. Nije dirao, al ga je skoro jedna ubila, kaze gospodinova
drugarica.
usred meteza i trcanja s kavama i rasprava s gostima konobar zaustavlja
sve kave i narudzbe i prima pod ruku slijepog starog siromaha koji se
izgubio i polako ga sprovede do puta kojim je krenuo.
Odlazim do bazaara
zacina. Ista prica kao s velikim. Samo mi je ovdje puno zanimljivije. Tu
se isto nista stvarno ne kupuje jer se sve moze naci po duplo nizim
cijenama odmah izvan zidina bazaara. Ovdje ipak koristim priliku za
istrazivanje iranskog safrana. Iz donjih ladica vade posebne kutije s
nekoliko klasa tog zacina. Jedan udah i priznajem da sad prvi puta
osjetim kakva je to zapravo divota. Na nekim mjestima su istaknute
cijene od 170 kuna za gram (zlato je na burzi 230 kn/g). To je ovdje
show za turiste. Realno mislim da se iranski safran srednje kvalitete moze naci po 30 kn za gram.
Na
vecer trazim adana kebap. Radi se o ražnjiću od ovcetine mljevene sa
paprikama i zacinima. Prva poveznica su mi iranski koobide raznjici. U
Istanbulu ih navodno smiju pripremati samo restorani certificirani od
strane “Adana Trgovacke Komore”. Upadam u jedan restoran viseg razreda
(naime, od ulicnog kebaba). Bez rezervacije dobivam mjesto za vrucim
stolom pored rostilja. Adana se servira s lepinjama tankim kao papir.
Pjesacim do Zlatnog Roga.
je malo popustio od turisticke mahnitosti. Samo je putnicka luka
zgusnuta gradjanima, brodovima i prodavacima “Mike” tenisica.
Na pjesackoj stazi mosta, kao i po danu ribolovci s dugim stapovima. Piju caj i gledaju mladi mjesec iznad Istanbula.
Umjesto toga slike.
A uz slike paše Mercan Dede.
0 Comments