Nakon dvjesto i nesto jutarnjih kilometara prebacujem se na startnu poziciju u Bosnu. Kahva u obnovljenoj i uzurbanoj Modriči.
Danasnji soferski radni dan ce trajati dulje od 12 sati na cesti.
Putanja prati ceste istocne Bosne. Sto manje i sto zavinutije.
Nakon pedesetak kilometara opet stajem. Burek i jogurt u burekdžinici kraj ceste. Situacija kao s kavom u Italiji. Gdje god stanes nema lose.
Nakon Tuzle, a prije Kalesije dobivam sto sam trazio. Izvan naselja ostajem bez asfalta. Kaldrma na nekim mjestima dobro izbrazdana vodom. Vozim stojecki po strminama. Malo stanem zbog ljekovite tisine puste prirode.
Kraj puta se okrecu odojci i janjci. Zamisljam kako bi uz okretanje raznja pasala stara gradska upah-pag glazba ulicnog vergla.
Gdje danas pocinje road magic?
Prije Han Pijeska penjemo se na planinu Javor. Do prijevoja Pogled na 1193 metra.
Cesta se serpentinama i hairpin zavojima prolazi kroz borove sume do oblaka. Hladnoca ulazi kroz sve otvore na opremi. Cesta se zamaglila od oblaka na vrhu. Bajka s borovima. Austrija, Slovenija, Alpe, Javor…sve je postalo isto. Stajem da se bolje obucem i popijem vode.
Kraj mene se zaustavi pretrpani motor. Voda mi pocinje curiti po odijelu.
Japan?!? Zagrcnem se. Iz kaciga odgovore dva bijela osmijeha.
Konichiwa! Kazem…i dobijem odzdrav i minutu japanskog.
A ne znam vise. Cimer japanac na faksu me naucio samo nazive predmeta fizike i par prostota, pa to nije za uvod u poznanstvo.
Uglavnom gospodja i gospodin su par u najboljim godinama. Ljubav na putu.
Idu iz Australije natrag u Japan. Al prilicno krivudaju i ne zuri im se. On je zadnji put vozio kroz ove sume kad je bila Juga. Nema veze to s nazivima, objasnjavam…priroda je uvijek lijepa.
Slikamo se u svim kombinacijama sa zenom i motorom. Ne trebaju nista i dobro su. Kawasaki im prede, a u mislima su vec u toplom krevetu u Sarajevu.
I kako sad idete do Japana?
On udahne i krene s nabrajanjem: Dubrovnik, pa brodom do Sicilije, pa kopnom do Turske…Dama svaku lokaciju poprati kimanjem glave i osmijehom.
Oci mi se napunile vodom. Povedite i mene. Moze! Idemo…
Kako se kaze sayonara na vasem jeziku?
Dovičenju i vama!
Trubimo i pozdravljamo se slijedecih deset kilometara prestizanja…kako tko stane zbog fotkanja.
Iz Japana ulazim u Han Pijesak. Nisko raslinje i suha i mirisna trava. Zute livade i blagi brijegovi. Kao da sam se teleportirao na drugi kontinent. Intenzivan miris majcine dusice. Nesvjesno mi pogled skrece na janjetinu koja mirno pase.
Cesta je sve uza i ne sluti na dobro. Promasili i ja i Lady Garmin i karta koju sam nasao kao prilog novinama prije sto godina.
Usred nicega na asfaltiranoj cesti nailazi mlada djevojka na biciklu. Pastorala. Ulje na platnu. Ne boji se ona sofera u crnom jer je krsna gorstakinja. Da, recite? Ne, ova cesta ne ide nikuda. Ne, ja idem nekuda – do svog sela, a cesta tamo zavrsava. Sigurna sam. Ne, nemam GPS na biciklu. Dovidjenja.
Izlijecem natrag na glavnu cestu za Gorazde.
Trubim opet Japancima.
U Gorazdu, gradu heroju i gradu bajkera stajem u kaficu ispred kojeg su motori. Kratka kava. Domaci bajkeri me odgovore od sasave ideje da idem sumskim putem preko Zelengore. Dan je u zalasku i tamo bi me u prasumi docekala noc, vukovi i duhovi stradalih partizana.
Gorazde ima ogromnu, lijepu i plitku Drinu po kojoj se domaci spustaju sa slaufima promjera dva metra.
Dalje beskrajni kanjoni i kuce uz Drinu.
Mogao bi biti raj na zemlji.
Nakon nacionalnog parka Sutjeska nocna voznja kroz kanjon od Nevesinja do Mostara. Ovdje cesta od hairpin zavoja prelazi u zapletaj crijeva.
0 Comments