Epski dorucak kakvog serviraju u motelu Hercegovina u Mostaru je prizor koji svaki putnik ujutro, jos u krevetu prizeljkuje: kruh ispod peke, omlet koji ne stane na stol, pekmez od jagoda,  kava, sok od naranče, pita od jabuka….

Cesta iz Mostara prema Jablanici je jedan od ljepših primjera uspjesne interpolacije u prirodu.
Sunce dopodne osvjetljava asfalt s bočne strane. Vozimo unutar kanjona uz lijevu obalu Drine.  Dramatičan pejzaž oko rijeke s visokim planinama obraslim gustom šumom. 

Pravi je sunačani dan s nekoliko bijelih oblaka i vjetrom. Zrak je čist i vidi se kilometrima.  Cest je odlična. Jurimo. Motori u svim smijerovima. Nema slika. Ostale u meni.

Malo kasnije prolazim kroz mikro Švicarsku uz Ramsko jezero prema Prozoru. Pa na Bugojno.
Donji Vakuf i manjom cestom do Travnika na preporučenu Lutvinu Kahvu kod Plave Vode.
Kahvu kod prvog vlasnika izvjesnog Lutve spominje Ivo Andrić u Travičkoj Kronici. U njoj je kahvenisao i carević Rudi od Habsburga i platio je zlatnikom. Mjesto je danas turistički raj u kojem se stvarno može sjesti u hlad, pored vode s pastrvama i popiti jako dobru kahvu.
Narudžba dolazi na malom pladnju (tabli) i sadrži pola sata čistog meraka.

Analiza situacije je u prilogu:

Slijedeca na rasporedu je K. und K. inspekcija baklave.
Izvijestiti ću cara da je baklava ovdje bolja od one  u ulici Ištiklal u Istanbulu. Zaboravili su tamo tajna znanja.

Srećom originalna receptura je ostala ovdje: prženi orasi, vrlo krupno mljeveni, tijesto tamnije i tanko u stotinama slojeva. Sve umočeno u ne preslatki šerbet. After taste na bademe, limun i još neki tajni sastojak. Padne mi na pamet da bi pasala i aroma iranskog šafrana.

Nabrijan kofeinom i zalihama šećera u krvi do 2028. sjedam na Debelu i odjurimo…ravno nekim ljudima u dvorište na vrhu brda. Lady Garmin nije raspolozena i nakon duge i sumnjive navigacije stižemo negdje do kraja ceste i uz malobrojnu i nezainteresiranu publiku okrećemo se u mjestu. To je na visokom motoru i uskoj ulici najslicnije labudjem jezeru na vrhu motoristickih čizama.

Penjemo se na obronke Vlašića. Cesta na karti postaje žuta. A to znači svašta.
Na vrhu dva divovska domaća čovjeka u kasnim tridesetim voze moto trokolicu. Osmijesi sretnog djetinjstva. Ide li ova cesta za Jajce? Smiju se i pogledavaju. Je li cijela cesta u makadamu ili ima i asfalta? Nema – smiju se. Sta nema? Dolazi treći, stariji građanin. Možda strogi otac ovih dječaka i kaže da je sve u redu, da ide put za Jajce i da je samo prvih pet kilometara odličan makadam, a onda asfalt.

Pokazalo se da nije pet.
Jedva dvanaest.
Stojećki.
U prvo brzini.

Ima i dijelova ceste izderanih vodom i Debela se u par navrata opasno zanosi. U mislima vidim zajapurenog limara i prodavača originalnih dijelova kako navijaju  za makadam.
Stajem zbog tišine. Šuma je prava Bosanska: gusta, zelena, neprohodna i tiha,
Hodam naokolo po makadamu i susrećem se licem u lice s pola tone medvjeđeg govna. Svježeg. Onako, po uvenulim borovnicama…

Strateški se pregrupiramo i odlazimo u  trećoj brzini.

Pored šume pojavljuju se i velike zelene livade s kratkom travom. Izletničke i pastirske kuće.
Sve je uronjeno u gust miris jelove smole. Tako je nekad mirisao Božić.
Sad ga kupiš u spreju.

U Jajcu ulazim u centar i gledam slapove. Zajedno s autobusom Talijana. Kupuju majice “Josip Broz Dobar Skroz”. Berta i ja ne smijemo. Zbog pradjeda .

Mrkonjić Grad, Ključ, Sanski Most, Prijedor.
Granica kod Bosanske Dubice više ne prima putnike. Sad smo u EU, pa je sve puno bolje. Zato treba voziti jos dodatnih 11 kilometara do slijedećeg prijelaza kod Jasenovca.

Zakopcan u svojoj magli, uhapsen u svome mraku…ostajem bez goriva. Zadnja crta. Pali se žuto. Subota je na večer i prvo mjesto je Sunja. Kuće uz cestu izgledaj nenaseljeno i rijetko koja ima svjetlo. U glavi pripremam govor: Dobra večer, ne bojte se mi smo putnici. Motor i ja. Pa nam se potrošilo gorivo. Jel vi imate možda….baš vam je lijepa ta puška..

Vec na rosi unutar tanka za gorivo stizemo u hrabru Sunju. Klijentela lokalne birtije s nekim nejasnim ocekivanjem gleda kako se dovozimo pod krov i pitamo konobaricu jel ima kakva dežurna benzinska. Ona je već u mislima u nedjelji i kaže da više ništa ne radi i da smo zakasnili i da je sve propalo i da mogu prati tanjure. Na to se svi oko stola dižu i počinju vikati. Gledam gdje je TV da i ja vidim taj gol, a onda razaznajem da viču na konobaricu da je subota  i da benzinska radi još 9 minuta. Stižemo do snene pipničarke na benzinskoj i tenzija popušta.
Noć se spušta.

Vozimo u garažu puni Bosanske blagosti i Hercegovačkog osmijeha.