Oblacno jutro u Kapadokiji. U pozadini baloni na nebu. Pticja perspektiva je ovdje najbolji nacin da se  vide izvanzemaljski nestvarni krajolici.
U svakoj stijeni moze biti kuca.
Mnoge od njih su stambeni ili skladisni prostor domaćima.
Koliko je jos toga neotkriveno pod zemljom…
 Mozda negdje duboko jos zivi kolonija prilicno blijedih koja ne zna za uzase i napredak proteklih 20 stoljeca. Moram se naprednuti da se podsjetim koji je to napredak. Gadgeti sigurno nisu.

Obilazim motorom ceste i gradove u okolici. Kapadokiju je najbolje upoznati pjesice. Najbolje bi bilo visednevno hodanje po stazama od bijelog pijeska.

U muzeju na otvorenom treba ući u svaku udubinu u stijeni. U najpoznatijoj Tamnoj Crkvi neobicni simboli u uglovima standardnih i najvaznijih biblijskih prizora.

  

Na zidovima svih u stijeni iskopanih crkvava su sastrugana lica ikona. Pa cak i ruke i noge. Samo one ikone na vecoj visini su cijele. Ili restaurirane.
Anđeli kao golubovi bez lica.

Na izlasku balansiram na losoj kamenoj podlozi u rikverc. Zaustavljaju se tri autobusa Kineskih rakunica. Turisticka voditeljica govori preko razglasa  i pokazuje prstom,  a cijela grup usmjerava objektive i skljoca: ono tamo je crkva u stijeni, desno je ulaz u muzej, lijevo je smijesni Evropljanin kojem je pao ogromni motor…

Kasnije secem prvo do skromne džamije u kojoj sam prije pet godina nakon meditiranja ozdravio od prehlade. Jedino što se može je imati zahvalnost na svemu sto je čovjek imao u životu. Jer iz dobrih i loših stvari se uči.

Malo dalje, izvan ceste i grada tisina je potpuna.
Prilazim otvorima u stijeni iz koje izlaze jedini pravi preostali Kapadokijanci.
Pogledaju me i polete u nebo.
U toj brzini ne mozes razlikovati Kerubine od golubova.