U jutro izlazim zajedno sa suncem iz uspavanog Midyata. Cesta vodi u brda, prema samostanu. Mirisi svjeze. Na bilje i zemlju. Voznja kao po Korculi, samo bez cempresa i visokog bilja. Od svitanja do 7 ujutro to je mirisni i umirujući svijet pun zivota. Kad zvijezda upali, u zraku će ostati vrući vjetar i prašina. Pored ceste izvan grada kauboji brzim koracima tjeraju krave na morning snack.

Mor Gabriel od zutog kamena stoji u tisini. Izvana nema znakova uzurbanosti koja je unutra pocela s izlaskom sunca. Molitve, pjevanje prije liturgije, ciscenje, spremanje dorucka… Parkiram na ulazu obucen u misno odijelo. To znaci da nisam u madmaksovskom outfitu vec cak imam i kosulju. Cekam dugo dok student nije napokon dosao po mene i otvorio lavove od kovanog zeljeza. Lebdimo kroz park do malog ulaza 2000 godina u prošlost. Brzim koracima kroz kamene labirinte do crkve u unutrasnjosti prema izvoru pjesme mladih, muskih glasova. Dva zbora lijevo i desno od oltara nastavljaju strofe naizmjenicno. Prvi put čujem Aramejski. Jedno od narjecja …, kako me ispravio nadbiskup. Obred i ritual s pocetka kršćanstva. Na jeziku osnivača.  Muski u prednjem dijelu glavne dvorane, a iza njih zene u civilu i kaluđerice. U glavnoj dvorani kamene crkve nema slika, kipova niti krizeva. Sve je podređeno obredu – razmeni s Bogom. Oltar je u posebnoj, maloj prostoriji u prednjem dijelu glavne dvorane, odjeljen zastorom na kojem je jednostavan crtez Isusa na krizu. Zastor ima vaznu ulogu u obredu. Muskarac iz publike njime dijeli obred na stavke potezanjem konopca sa zvoncima. Skrivajući povremeno tajne koje nisu za svakoga. Zvonca su pored pjevanja zvučna pozadina obreda. Miriši tamjan iz kandila za kojeg djecaci u nekoliko navrata trčeći donose užareni ugljen na lopatici. I kandilo na svom konopcu ima zvoncice pa osoba njime mase da proizvede sto vise zvukova. Ministrant s monstrancom na stalku sa zvoncima. Pozivaju me da sjednem u klupu. Vecinom ipak stojimo. U kutu  stari monah u kožnim šlapama i Andrej Rubljov kapici ispovjeda ženu. Ona klekne na kameni pod s oba koljena, dok ispovjednik stojećki položi jednu ruku na njezino tjeme a s drugom drži metalni križ od kojeg strašnim pogledom traži oprost. Citanje Biblije vode ministranti i mladi ljudi. Drugi monah moli okrenut licem oltaru, a leđima publici. Kako je i red, da si okrenut licem sugovorniku. Uz oltar stiže i nadbiskup. Krizem u ruci dodiruje celo monahu. Na kraju obreda stariji muškarac prilazi nadbiskupu koji mu dodirom ruke prenosi s olatara to nešto nevidljivo i važno. Čovjek se vraća do nas i svi rukama dijelimo Nevidljivo.

Izlazim brzo ne dodirujući kameni hodnik. Već na vratima bedema čujem glasove iza leđa. Kaluđerice viču da se vratim i rukama oblikuju šalicu i tanjur za čaj. Student me vodi u kamenu loggiu s nadbiskupom, monasima i starijim muškarcima. Mladići poslužuju kavu i tvrde kolačiće sa suhim voćem i orasima. Vrućina s okolnih brda obuzima zidine i mijenja mirise. Ubrzo ustajemo i odlazimo u blagovaonicu gdje nas čeka postavljen stol sa slasnim tursko mediteranskim doručkom: krastavci, paradajz, svježe pečena lepinja, med, čaj, tvrdo kuhana jaja, škripavi feta sir šupljikave teksture. Stolu prilazi ministrant s metalnom posudom orošenom od hladnoće. Unutra, u ledenoj vodi plivaju kuglice svježeg žutog maslaca. Za stolom se vode važni vjersko politički razgovori na Aramejskom. Pokušavam odgonetnuti dominacije i funkcije prema tonu govora i gestikulaciji. Na izlasku upućujem zahvalu nadbiskupu.

Pola sata kasnije kraj hotela u Midyatu već pakiram vožnju prema središnjoj Analotiji. Malo s tugom, jer ovo je najdalja jugoistočna točka i makar slijedi još puno događaja i ljudi započinje zapravo povratak. U trenutku dok sam boravio u prostorima blizu Sirijske granice bilo je sve mirno i bez vidljive prisutnosti vojske. Očekivala se neka Turska vojna intervencija u Siriji, što se kasnije , već nakon mojeg povratka na žalost i dogodilo. Nadam se da vrijeme ipak vodi miru i zaustavljanju humanitarnu tragediju.

Prvi puta na putovanju osjećam manji umor. Vjerojatno kombinacija vrućine i ceste. Na putovanju je umor lako otkloniti nemasnom hranom, rehidracijom i s dovoljno sna. 

Cesta vodi pored rijeke Tigris (Tur. Dicle [dičle]) čiji je izvor nešto sjevernije u jezeru Hazar. Prolazim kroz drevni grad Hasankeyf. Kilometrima uz rijeku Tigirs okomita hrid, visoka stotinjak metara s tisućama spilja iskopanih ljudskom rukom. Ovaj arheološki dragulj s artefaktima još iz Srednjeg Brončanog Doba, ostacima nekoliko velikih civilizacija, Rimljana, Arapa, Selđuka, Mongola i Otomana, sa stotinama srednjovjekovnih građevina biti će potopljen zbog hidroelektrane.

Dalje preko žutih prostarnih brda s niskim raslinjem i velikim prirodnim i umjetnim jezerima do velikog grada Diyarbakıra. Prolazim kroz grad zbog pauze za ručak. Diyarbakır je većinom naseljen Kurdima i oni ga drže za svoj glavni grad u Turskoj. Tražim točno određeno mjesto za ručak u nepoznatom gradu. To je obično restoran u prometnoj ulici oko kojeg ima gladnih prolaznika i s ceste se vide vrući kebabi ili izlog s gotovim kuhanim delicijama. Malo brinem zbog Ramazana hoće li ovako rano oko podneva već biti pripremljene hrane. Parkiram na slobodnom mjestu kraj prizora koji odgovara opisu a mladi konobari i kuhari već mašu. Vrte se vrući pileći i juneći kebabi. Sreća u nosnicama. Uz povike i smijeh posjedaju me  u klimatizirani dio restorana i donose svježe narezano i mirisno pečeno meso, salatu  od paradajza i malih krastavaca s maslinovim uljem. Oduševljeni mojim pitanjem imaju li ayran donose neku domaću  verziju  s dodanim mirisnim travama i začinima. Na kraju ručka dolaze s najdražim pitanjem, koje dobijem samo u Turskoj: je li vam bilo dosta i hoćete li još. Hvalim kuhinju i uslugu, a oni mi pružaju račun s manjim iznosom nego piše na meniju. To je za putnika. Protestiram. Tako fina kuhinja mora biti pošteno plaćena. Odmahuju rukom. Dodajem bakšiš , oni viču da ne treba, al drago im. Neka im ostane samo mir. Sve druge opcije su besmilica.

U Malatyu dolazim tempirano na festival marelica(kayisi) koji po rasporedu treba biti u trećem tjednu srpnja. Festival trešanja (kiraz) je bio u trećem tjednu lipnja. Na putu prema otelu, avenijom prolazim pored statue njihovog božanstva – marelice promjera 5 metara. Malatya je svjetski proizvođač sušenih marelica. Kad vidite u nekoj dobroj trgovini smeđe i meke spljoštene marelice najvjerojatnije su iz Malatye. Marelice su Malatyu pretvorile u grad bogatog i užurbanog života koji. To je čarobno drvo došlo u moje krajeve s Otomanskim carstvom. Na putu do Balkana mutiralo je u krhka i boležljiva stabla, s plodovima koji na stablu znaju dozoriti do faze pekmeza. Da ti se slast i mekoća tope na jeziku i vraćaju te u djetinjstvo. Ovdašnja sorta je čvrsta, slatka i hrskavo sočna. Pogodnija za sušenje na vrućem zraku u malim pećima.

Smještam se u centru. U hotelu nemaju pojma o festivalu. Telefoniraju , izlaze na ulicu i vraćaju se tronuto. Festival je zbog Ramazana pomaknut za slijedeći mjesec. Zapravo, nema veze. Kraj hotela su bazaari, restorani i male radnje i dućani.I posebni kaysi bazaar – samo za marelice. Uz džamiju u centru poredani su stolovi i klupe. Građanstvo u očekivanju iftara i besplatnog obroka. U tišini cijeli grad čeka 8 sati. Pronalazim pečenjarnicu s mesom pripremljenim na kratkim sabljama. Gazda dovikuje narudžbe, kuhar/pekar halucinantno loži veliku peć i  naizmjenično stavlja i vadi meso i pripremeljene pide – turske pizze. Za mene janjeći adana i puno salate. Na katu u prigušenom svjetlu sjedim u uglu sjajnih očiju od još jednog velikog dana. Stiže čaj.