Iranske pustinje Kavir i Lut koje cu danas i sutra proletjeti su poznate po najvecoj temperaturi na zemlji izmjerenoj satelitom. Sedamdeset. Celzijusa.
Al ovo kroz sto sad jurim je vrlo ugodno i prilicno vjetrovito. Moto odijelo na meni djeluje na tom suncu zastrasujuce, ali unutra je sobna temperatura. Dok vozim.
Pustinja nije bas ko iz slikovnice. Pijesak i šljunak s pokojim zelenim(!) grmom. Ugodan dan za setnju s velikim šeširom.
U daljini mjesečeve Iranske planine gladne nogu planinara.
Put kroz pustinje sam podijelio u dva dana, a danasnji dan u dvije etape. Voznja do podneva do oaze Garmeh za rucak i odmor za najjaceg sunca, pa popodne nastavak do grada Tabaha i nocenje mozda na tajnom mjestu.
A sutra prije svitanja u jednom potezu do velikog Mashhada na sjeveru Irana.
Najsuroviji dio pustinje Lut, na jugoistoku cu neki slijedeci put.
Sad sam u oazi Garmeh, u kojoj je Tehranski umjetnik Maziyar sebi i nama izgradio oazu. Vece imanje sa zgradama preuredio je u karavansaraj za umorne putnike šmekere. U uređenju interijera osjeti se zenska ruka, ali ne znamo detalje. Docekuje me mladic i njegova supruga s ruckom. 

Sutim zbog ljepote i tisine. Kod prve zlice hladnog ovcjeg kiselog mlijeka nestajem u pustinji s devama natovarenim svilom.
Ajran se u Iranu zove dough. Što je u redu, jer ako bi u restoranu tražili ajran mozda bi prestraseni konobar pomislio da zelite njegovu zemlju. U razrijeđeni se dakle i slani jogurt doda kap ružine vodice i listići mente. Glavno jelo je kod nas jedan gospodin nazvao ‘kalampjera pak tim pak prejde riža drauf’.
I još po tome šafran.













0 Comments

Leave a Comment