Pred kraj izlezavanja na tepisima kraj karte i kriski lubenice pojavio se i sam Maziyar.

Pricamo o svemu kroz ideje o slobodi i prirodi.
Na ovo roditeljsko imanje je dosao prije sedamnaest godina sa suprugom. Uredio imanje i prima goste, putnike i turiste, kao u svoju kucu, napominje, ne u hotel.
Sad je kraj sezone jer dolaze temperaturex pa sam jedini gost. Vruce je.
Nije nikad bilo preko šezdesetpet, odmahne i pripali kratku iransku cigaretu. U kuci je i tada ipak puno manje.

Oaza je šuma palmi koja postoji i zivi od prirodnog izvora slatke vode. Zime su blage, ali proljeca znaju biti preverljiva s pustinjskim olujama i izlijevima rijeka.Jos mi sa srecom u glasu objasnjava kako kada spava u pustinji, ulovi komarce pod svjetlom baterije pa njima hrani skorpione i pauke koji mu dolaze na ruku. Odlican uvod za moj smjestaj veceras.

Nekoliko sati kasnije, prije zalaska sunca, na par kilometara od glavne ceste pronalazim suho korito potoka koji nabuja, nadam se samo zimi i podizem mrezasti dio satora OVDJE.
Pustinja ima teksturu kupskog šodra, bez školjki, jel.
Bila je to ipak zuljevita, besana noc pod zvijezdama u moto odijelu i beskrajnoj tišini.
Plus lucidne halucinacije koje su to nadam se i bile.
Prije svitanja zapuše pustinjski jutarnji, srusi sator, umije me prasinom i vrati na cestu.

Danas je praznik i malo toga otvoreno.
Već u šest ujutro ulazim u usnuli Tabas.
Po parkovima i parkiralistima spavaju putnici i njihovi auti. Dugo je do Mashhada u jednom danu i ovo je savrseno mjesto za pauzu.Sjedam na stolicu ispred ducana. Iz džamije preko puta pjesma imama. U Iranu je obredna pjesma drugacija od onih koje sam do sada cuo. Vrlo ugodna kao background kadrova i na dulje vrijeme.Doruckuje se na ulici. Lepinju veliku kao novine trgaš i umačeš u mast (kratko a). To je gusti i slasni Iranski jogurt, malo posoljen i s laganim soundom češnjaka.
Čajem ispireš prašinu, a vjetar ti nosi novu.
Jos ima dosta do Mashhada.

0 Comments

Leave a Comment