Besanu noc nakon koje slijedi 650km iz pustinje u planine Khorasana
uz finale s pljuskom od kojeg te kapi zabole na ruci ne bih vise probao.
Samo da uđe u zapisnik.
Morao sam stati svakih 100km da se malo zdođem, pri čemu bi se pozaustavljali kamioni i auti iz kojih bi izasli cestitari, slikanje i…ma…
U najsvetiji Iranski grad Mashhad nosim ključ od sobe koji mi je dala tuzna mlada Japanka u Yazdu. Vozi se po Iranskim pustinjama autobusima i spava po budget smjestajima samo da zaboravi to nesta ljubavno. Kljuc predajem Valiju, ekstrovertom adrenalinskom prodavacu starih tepiha koji u podrumu zenine kuce ima ‘non smoking homestay’ za budzašto. Uberbasic smjestaj uz domacu hranu. Plus što te Vali posvoji, izljubi, nahrani i proda šafran i ćilim i uz tesku muku ipak ne i tirkizno prstenje.
Uz glavobolju od umora i kise na rubu snaga pitam ga na vratima ima li mjesta za mene. Kaže uđi, kljuc ti je taj koji mi vraca Japanka, a Mrcinu stavi u džepnu garažu. Na tepih?! Ma da, to je tepih za garazu.
Prvo sto mi stize je çaj i po tome se smještaj na Zemlji dijeli na gostoprimstvo i sve ostalo. S čajem i kojom datuljom se umorni i nabrijani putnik smiri i opusti. Onda moze sve drugo. Vecera je za pola sata, vrući tuš je ovdje, a krevet tamo. Spavaonica sa šest kreveta i soba samo za mene, jedinog gosta. Prostorije su obučene od poda do plafona u tepihe i ćilime svih sorti, epoha, skola, metoda i tehnika, te plemenskih, vjerskih i politickih motiva.
Mogao bi jedan postati moj.
Večeramo na terasi na tepihu. Prvo domaca gusta juha od povrca i piletine. Nakon toga basmati divota kao prilog, a na tanjuru pečeni patlidžani i paradajzi, pire od karfiola i halucinantna piletina prethodno pacana u šafranu. Salata i neizostavni dugh ciji slankasti okus samo otvara apetit.
Pokusavam slijediti Valijevu bujicu recenica i misli. Vecinu stvari izgovori prije nego ga pitam. To me brine jer cu ostati bez para, pa se drzim price o siromasnom Hrvatu. Praznik je (dan smrti im.Homeinija) i bazar ne radi. Pokvareni su mi planovi da ovdje uzimam šafron. Iran proizvodi 90% svjetske količine i cijena mu je 25 puta manja nego u Zg. Ima Vali, najfiniji ‘Sargol’ vec spakiran i zove odmah na berbu u rujnu na sestrinu plantazu. A tek da vidim tepihe…
Kratki popodnevni nap me vraca u akciju.
Mashhad je sveti grad Šita u rangu Meke i Medine. Hram imama Reze je kompleks džamija i trgova velicine trga sv.Petra u Rimu. Organizacija i uređenje unutar hrama je za nijansu iznad zapadnih. Stvari se ostavljaju u garderobi, fotografiranja nema, a u središnji dio hrama ulaze samo muslimani. Dame koje su ionako u maramama ovdje se dodatno ogrnu od glave do pete, ne nuzno u crno. Vodiči u tamnoj livreji s žutom peruškom za prašinu. Teze pokretne razvoze u kombinaciji kolica i segwaya. Stotine vrhunskih tepiha za molitvu i odmor. Dio u koji ne ulazim blijesti iznutra od kristalnog stakla, ogledala i lustera.
Cijelo vrijeme s razglasa muskarac pjeva i plače. Pretpostavljam da prepričava događaje vezane uz stradanje im.Reze. Po kutevima hrama i na tepisima zene i muskarci plaču.

Oko ponoći pješačim
Natrag u Valibabinu špilju. 
Na putu prizor
S djetetom
Koji me razbije
U komade.
To moze biti i u Iranu,
Istanbulu ili Zagrebu.
I podsjeti da smo
Svi mi s našim
Materijalnim sjajem i
Bliještećim stvarima
Promašili smisao
Dok god postoje
Najmanji i najslabiji
Kojima nismo pomogli

 

 

0 Comments

Leave a Comment