Prvi put na Istok

Prije šest godina

Bilo je sve

Blistavo i strasno

Organizacija puta bez pameti. 

Samo zelja za naprijed, sto dalje, sto vise ceste.

Tad sam u prolazu kroz mali gradic

Erzincan na istoku Anatolije, obnevidio od gladi slucajno stao pored restorana u centru.

Poslije sam godinama gnjavio sebe i poznate s pricom o najboljem kebabu pecenom na drvima. 

Danas trazim taj restoran. Erzincan se od tad potpuno promijenio. Preuređeni centar i glavna ulica po kolicini ducana, restorana i blijestecih reklama sad imaju vizuru nekog manjeg razvijenog germanskog grada. Osjeti se povratnička ruka.

Ramazan je, al ovdje se sve dimi od kebaba i nasmijeseni ljudi sjede u restoranskim interijerima. Ne mogu nigdje parkirati bas pored neke hrane. Promet, semafori, trubljenje.

Izlazi auto s parkinga i slucajno savrseno parkiranje pred malom, sarenom kebabdzinicom.

Sjedam u nutra i izgubim se u vremenu.

To je naime bas

Moja uber pecenjarnica

Isti gazda koji povremeno

Na ulicu vikne bujrun

Isti bozanstveni döner

S vatrom od drva

Pored je i novi, pileci

Ali na plin

Putujem svakim

Zalogajem kroz refleksiju

Sjedim li to sad

Ili onda

Sto se sve dogodilo

Sto bi sve moglo

Biti kad sjednem

Slijedeci put

Koje su konstante

A sto se u meni

Promijenilo

Dalje na cestu kroz oblake.

Obicno kad putujem bez obzira na slicnu ili istu rutu gledam kako bi svaki put konak bio u drugom gradu. Od toga je izuzet samo Istanbul kao metagrad i posebna planeta.

Od ove godine ce to biti i carobna Amasya.

Neki duboki mir zove iz planina koje okruzuju grad. 

Otomanske urbane kuce gotovo nedirnute iz onih vremena. 

Zenske fizionomije čuvaju tajne iz vremena kad su u Amasyu dolazile princeze na odrastanje. Geneticka arheologija bi otkrla razloge njihove tamnije puti, divljih azijskih očiju i oblih proporcionalnih lica.

Muški po ulici su kicoši u špic papcima, uskim hlačama i dugim, raščupanim zulufima. 

Čeka se iftar koji počinje pucnjem iz topa i pjesmom imama. Konobari viču i zovu u blijestece restorane. Kompletna iftar večera za desetak lira.

Pjevana molitva je zapocela i sve ulice opuste. U trgovinama i uredima vecera se nesta fino iz srebrnih lonaca donesenih od kuce. Pocne se s datuljom i gutljajem vode, pa topla corba nakon koje slijedi nesta konkretno.

Meni je veceras želja za slasnom pide sa sjeckanim mesom. Propjesacim cijeli grad dok ne stignem na vrata skromne pekarnice. Unutra osoblje bas dovrsava svoju veceru i toci caj. 

Malo iznenađeni brzo se organiziraju, konobar trci s google translate mobitelom u kojem umjesto prijevoda kakav pide zelite pise ‘Ajmo pričat o Pidi’.

Sve se umiri kad na stol stigne vruci, narezani slasni pide, casa ajrana i tanko narezana salata od luka s octom.

Jedem polako.

Da potraje do

Slijedece godine.











0 Comments

Leave a Comment