Budim se rano u žandarskoj utvrdi, danas hotelu Neda Guest House u selu Galičnik.
Visoko na obroncima brda iz šume proviruju razbacane kuće, uske ulice i crkva. Sunce jos nije stiglo iza brda, pa oblacim sve sto imam i spustam se do terase da popijem caj s pogledom na cijelu galaksiju.
Hotel i žandarmerija spava. Kuhinja u mraku.
Slikam dolazak sunca oko kuce i osjecam kako mi se formira cvrsta i jasna misao. U ovoj iscjeljujućoj tišini i ostrom zraku osjecam mir. I zelim opet doci i ostati duze.
Pojavljuje se konobar i uskoro me grije sunce i čaj s medom na velikoj terasi.
Stize i gospođa Neda i nosi svoj doručak šampiona: kokakolu s velikim kockama leda i cigaretom.
Niste Neda, gospođo Jelena?
Neda je preminula prije parsto godina.
Bila je majka lokalnog junaka, tadašnjeg straha i trepeta za mrske okupatore. Al, kaze Jelena, ubili ga pogresni ljudi. Mislila je reci ne ti okupatori, al ova formulacija je nesto najgore sto se junaku moze dogoditi. Da ga pogresni…
Po zimi je ovdje sve u hibernaciji. Snijeg dva metra. Ceste nit se ciste nit se prte. Zamisljam se kao cuvar hotela u zimskom periodu. Pa kad na proljece dođu prvi gosti na vratima ih docekam s osmjehom iz Shininga.
Na stol mi stize dorucak: kajgana pecena na masti, kako to samo najveci kuhari rade, belo sirenje (bijela ovčja feta), paradajz, pecivo i kava. Doručkujem polako, zatvorenih očiju.
Uskoro iz soba stize krmeljava mlađarija i donosi zvukove tevizijskih reklama. Gasim ih i palim Stroj Za Sreću. Moram proci istih dvadeset kilometara do Mavrova. Sinoc je to trajalo beskrajno dugo kroz mracne sume po asfaltnom puteljku sirine auta.
Sad, kad je stigao dan sve oko mene je tiha divota pokrivena mekom, kratkom travom. Vozim polako da mir s livada uđe u mene. Zastajem zbog stada G2 ovaca koje prelaze cestu (pise im na vestama G2).
Cesta prolazi kraj drvene okrugle, poluotvorene potpuno obicne kolibe. Ali sinoc kad je iskrsnula iz sume s light showom i glasnim discom izmenadila me na tom mjestu vise nego leteci tanjur. Saznao sam da je to necija poduzetnicka ideja. Pa ljudi ovdje slave svatove i derneče do zorata.
Par kilometara dalje zastanem kraj pastirske kuce. Sinoc su bili jedino svjetlo nakon deset km crne šume kad sam stao da pitam za smjer. Epizoda je izgledala ovako: ugasio sam motor, skinuo kacigu i nista ne sluteci siluetama na trijemu ispod daleke žarulje viknuo dobru večer. Na to je skočio na noge čopor šarplaninaca telećih dimenzija i krvnički zalajao i krenuo kružiti oko mene, ovce su odklepetale prema toru, a siluete su prema meni krenule malo prebrzim koracima, htio sam psima i ovcama i tim siluetam reći oprostite, ali nisam mogao udahnuti. Prva silueta koja je stigla do mene vrisnula je ‘tišina’ cuckima tako stravicno glasno da su ovi zacvilili, a ja sam vratio kacigu na glavu i umro.
Danas sam stao da se upoznamo. Silueta se zove Mate i ima tetu u ulici pored moje u mojem gradu. Cuvaju i doje ove drzavne ovce za male novce. Po zimi odu na jug jer ovdje je dva metra bijelo. Dođu li vukovi po zimi? To ne znamo, al dosao je sinoc nakon tebe. Samo nisu mu psi dali blizu.
Toliko o voznji po noci kroz crnu planinu.
Toliko o voznji po noci kroz crnu planinu.
Danas polako po malim cestama na drugu stranu Makedonije.
Svaki kilometar mi je ugodan kao šlape i kauč u dnevnoj sobi. Sunčan dan i mir. Nedjelja s malo prometa.
Svaki kilometar mi je ugodan kao šlape i kauč u dnevnoj sobi. Sunčan dan i mir. Nedjelja s malo prometa.
Prolazim kroz centre svih gradova: Kičevo, Prilep, Veles, Štip i Kočani.
Oko Prilepa more listova duhana. Sto na poljima sto na sušenju.
Veles je razbacan po brdima. Takvi me gradovi zbog neceg posebno vesele. Mozda zato sto kad stojis na jednom mjestu vidis puno vise grada.
U Štipu zastajem na preporučeno mjesto izvan centra. Guzva i parkirani auti potvrđuju da se kod ‘Nećka 2’ fino jede. Spravljaju izvrsnu pastrmajliju. Po obliku i sadrzaju zapravo tursku pide pizzu. Stize na stol pogolema, od 60cm i casa s jogurtom.
Vrucina i rucak su me umorili.
Prolazim kroz Kočane vec u polusnu od umora. Kao i Veles, Kocani imaju neki sarm koji bi trebalo detaljno istraziti. Plus orkestar.
Stizem u Berovo, danasnji u konacni cilj.
Nakon tusa lezim na krevetu i ne mogu se sjetiti zasto sam ovdje odabrao smjestaj.Uz zadnje atome snage izlazim na ulice i magic pocinje.
Prvo ulazim u dvoriste samostan izgrađenog od drveta i zemlje. Zenski, jos uvijek aktivni manastir sv.arhanđela Mihaela. Crkva je tamna prostorija sva u drvetu i s velikim ikonama bez pozlate i previse ornamenata. Ispred svake gori mala uljana dušica.
Kupujem slatko od sumskih jagoda od mlade kaluđerice koja kaze da su ga same skuhale i da je preubav.
Kupujem slatko od sumskih jagoda od mlade kaluđerice koja kaze da su ga same skuhale i da je preubav.
Nakon anđeoskog blagoslova ulazim u centar Berova gdje je u punoj snazi uberdernek u dimu roštilja, pivi, galami i grlenoj cajki.
Kod mladih milostiva kupujem pekmez od aronije na štandu, a pogled mi skrene na kašete s velikim i mirisnim crnim grozđem.
Gospođo, pošto vam je grožđe…
Gospođica, a za vas je dzabe.
I natrpa mi pet kila u vrecicu. Pogledam nemocno u njezinu drugaricu. Na sto ova ispali: ja sam ipak gospođa.
Gospođica, a za vas je dzabe.
I natrpa mi pet kila u vrecicu. Pogledam nemocno u njezinu drugaricu. Na sto ova ispali: ja sam ipak gospođa.
I sad hodam po Berovu i zaustavljam prolaznike i dijelim slatko grožđe.
Sve sam upoznao i ispozdravljao se.
Sve sam upoznao i ispozdravljao se.
Dan ću završiti u necijem dvorištu zastao zbog fantasticnog bubnjanja. Na privatnu zabavu su pozvali romski bubnjarski orkestar. Decki stoje na stolicama i proizvode gusti balkanski rafalni ritam.
0 Comments