Sunday, October 27, 2013

Sjajne niti


Na fenomenalan, sjajan i sunčan dan (s vjetrom !) krećemo na put.
Ima nas troje: Berta, Speederman i ja.

Speederman je vrhunski majstor precizne mehanike i mjernih uređaja. Uredio je penthouse u Bertinom mjeraču broja okretaja. Inače slabo izlazi, ali kad broj okretaja prijeđe 5000 onda hoda po staklu i nadzire mjerenje sa svi 16 pari očiju. Pri tome plete  mrežu za koju se čvrsto se drži sa 8 nogu.

Vani je indian summer i Speedermanovi rođaci putuju na vjetru držeći se za svoje sjajne niti. Ima ih milijune pa se zapliću za Bertin vjetrobran i moju kacigu. Putujemo tako zamotani u paučinu povezani s cijelim svijetom.

Nakon zagrebačke obilaznice silazimo na prašnjavu cestu i preko Krapine počinjemo uspon u brda. Miris šumske svježine prodire u kacigu i otvara strašan apetit za kilometrima.

Garminuša luduje, skreće me u vinograde, karta je iz 2008. Berta povećava broj okretaja, Speederman koluta očima. Uglavnom mučimo se s lokalnim cestama između Krapine i Zaboka. Svi znaju samo za autoput.
Međutim za njega je danas proglašena potpuna zabrana korištenja, a novac ušteđen od putarina biti će pojeden u running sushi baru u Grazu.

Slovensku granicu pokušavam prijeći preko malograničnog prijelaza kako bi izbjegao autoput, ali stvar je zapravo ilegalna, pa se vraćam na glavni ulaz.
Našeg policajca pitam jel mu trebam što pokazati. "Pa mogli bi".
Dajem mu pasoš i kažem "Mislio sam da više nema granice".
Na to on duboko uzdahne i vrati mi pasoš gledajući nekud u udaljinu i razmišljajući da ponovno krene redovno u streljanu na vježbanje.

Kod Ptuja opet prava cesta. Sunce diže temperaturu i dan je na maksimumu.
Slovenija bez autoputa je opet uzbudljiva kao nekada gledana iz mlađih očiju.

U Austriju se ulazi kod Murecka (slovenski: Cmurek) preko vrlo uskog, starog mosta.

U susret nam dolaze: stare i šarene kuće čija drvena konstrukcija proviruje iz žbuke, gostionice imaju otvorena vrata. Svi drugi imaju zatvorena. Nacionalni je praznik. Dvorišta pored ceste nude najbolje, organičko i mirisno bučino ulje. Ne stojimo, već idemo na glavnu cestu za Graz. Zašto uopće ikad idem autoputom?

U Grazu je mir. Zastave na kućama i zatvoreni dućani. Na prarkirališti Louisa skidam skoro do gaća zimsku opremu jer je vani za picigin. Pored mene doplovi BMWova krstarica sa slovenskim bračnim parom. Svira umpah-pah glazba na zvučnicima motora koja mi uvijek razvuče osmijeh zbog te turbofolk sreće i blesavosti. Gledaju u mene u gaćama, pa u zatvorena vrata dućana, pa u nebo i odlaze noseći umpah-pah sa sobom.

Ručam kod japanaca. Midori. Dobro poznata adresa gdje Balkanac za svoje novce pojede sushija i wasabija koliko želi i ostavi restran u inventuri i žalosti.

Odluka je da se ide lokalnim cestama do Klagenfurta pa na Karavanke preko Podljubelja i Tržiča na Kranj, Trbovlje, Krško, pa doma.
Kasno je i ideja o kavi u centru Ljubljane otpada.
Kasno je zapravo za sve osim za autoput, ali to nećemo.

Vožnja po Koruškoj postaje uzbudljiva kako se dan gasi a povećava se nadmorska visina. Zalazak sunca je režiran bravurozno i stojim na par mjesta zbog fotografiranja. Na cesti je potpuna tišina.






TO BE CONTINUED






















Sjajne Niti by Goribor

Monday, October 7, 2013

Comeback

U Zenici na kraju dana, pored ostataka visokih peći kupujem sok.
Skidam kišni kombinezon i odlučujem slijedećih 3 sata voziti "au naturel".
Neka kiša prodre kroz odijelo i rukavice.

Gledam vlasnika dućana i njegovog malog sinu i znam da motor i sve sjajne stvari prolaze i nestaju,  a da je njihova trgovina, trud i obitelj ono jedino što vrijedi.

Još točim negdje kod Slavonskog Broda, a Berta zatim pomisli da polijećemo u svemir i daje sve od sebe.

Svi smo samo čestice svjetla.



Sevdah

Tri kolone ulaze u Sarajevo.
Kraj mene mlada sarajka sama u Golfu iz '84.
Lijevom rukom trese cigaretu kroz otvoren prozor,  a desnom drži mobitel i piše poruku vrhovima dugih, crvenih noktiju.

Kratkom by the book procedurom parkiram na nogostupu pored Baš Čaršije, sjedam u Ferhatovića broj 5, uzimam velike s cijelom lepinjom i jogurtom.

Ne stignem danas obići samu Čaršiju, što mi je krivo, ali zato Čaršija prolazi pored mene. 
Divim se kao i svaki puta kako žene ovdje koje zamotavaju kosu i tijelo u marame mogu tako sjajno složiti boje materijala i ostati šik.
Tijela diskretno skrivena, ali zato sva ljepota na licim i očima s crnim krejonom.

Vraćam se u stvarnost i slinim samo na čevape.

Na kraju upoznajem Nijemicu u osamdesetima vrlo živih očiju koja stanuje u Sarajevu već 25 godina.


















Der Asra

Täglich ging die wunderschöne
Sultantochter auf und nieder
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern.

Täglich stand der junge Sklave
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern,
täglich ward er bleich und bleicher.

Eines Abends trat die Fürstin
auf ihn zu mit raschen Worten:
»Deinen Namen will ich wissen,
deine Heimath, deine Sippschaft.«

Und der Sklave sprach: »Ich heiße Mohamet
und bin aus Yemen,
und mein Stamm sind jene Asra,
welche sterben, wenn sie lieben.

Heinrich Heine (1797-1856)