Vade Mecum

Tuesday, May 3, 2016

Persian Blue 2016.


Read More »

Saturday, September 12, 2015

Das Schloß, part four - Terminator Strikes Back

U potrazi za
Das Schloß
Cetvrti put
Totalni promasaj
Ni dvorca
Ni one
Neodređene
Prisutnosti

Prvo nakon
Malih cesta
Prefenomenalne
Suncane Slovenije
Idijot ko ide
Autobanom
Stali u krcmi
Poslije Tržiča
Tamo kod
Podljubelja
Gdje se cesta vec
Penje

Neko bajkersko
Svrstiste
Harley escajg
Hansgrohe pipe za
Kupaonicu
Napadno okiceni
Soferi
S drugaricama
U kozi i to
Bajkerski
Turbofolk
Za dvajs hiljada
Ojra
A i vise

Krcma se
Ponosi nacrtanim
Pecenim odojkom
Kojeg nikad nisu imali
I fantasticnim hobotnicama
Ubodenim vilama
Na dvetisoč metara
Nadmorske

Bosanci konobare
Pa sam uzo
Cevape
Samo smo se pogledali
El znas sta narucujes
Druže
Znam. Donesi.
Gladan sam
Al ne toliko
Da bi
Oktopoda
S alpskih pasnjaka

Uto stizu
Jer sam sam
Za ogromnim
Stolom
Dva stranca
Schwytzerdütsch
Obojica
Al jedan je
Nišlija
Odma vadim blok
I zapisujem
Gdje se i sta
Najbolje jede
U Srbiji
Njemu ne pada na
Pamet da se vrati
Iz prave Evrope
A ni meni
But fuck

Dalje nista
Cik cak
Cik cak
Cikcakcikcakcikcak
Gore dolje
Podrezana trava
Kravlji drek
Motori
I crkvica s
Drvenim tornjem
Stara par tisuca
Hiljada
Reko bi
Zoroaustrijanska

U Klagenfurtu
Sladoled od cokolade
A dvorca ne da nema
Neg se uopce me vidi
Ona faking vizura
Preko rijeke
To sam izmislio
Nema mog dvorca
Na hridi
Usred grada
Kraj rijeke
U Koruskoj
Samo 349
Drugih

Na cesti
Ukazajne
Prizor kakav
Jos nikad
Ikad
Strasno poremecen
Covjek
Mojih godina
Na ćoperiću
Od par kubika
Zasarafio sve
Sta je nasao
Iz necijeg
Djetinjstva
Uglavnom motor
Posveta filmu
Terminator
Plakati, zastavice
Lutke iz filma
Lubanja robota
Puć puć
Mali celavi covjek
Krivuda po
Bregima
Vozim polako
Iza njega
Da sve pazljivo
Razmotrim
Al ne predugo
Da ga ne
Uvrijedim
Placemo
Obojica
Saće kometa

Na kraju smo
Osli
U Kekecov
Rodni kraj
Nije PM
Vec dolina
Koja je do 14.
Stoljeca bila jezero
Planinsko
Pa bio potres
Pukla zemlja
I sve oteklo
Nekud
Ostali ljudi
U camcu
S veslima
U blatu
Pa se sad
Samo zove
Jezersko
Stare kuce
Prastare
I prekrasne
Obozavam sve
To
Skup s kravljim

Na kraju
Drveni
Hotel u
Staroj posti
Natakarca mi
Peče bolj pečeno
Instant
Bozemiprosti
Pizzu
Al nea veze
Imaju kažu
Caj od 42 trave
Jok
U vrecici ima
Jedva 31
Nisam brojo
OCD mi keve rodzene
Vec po tezini
Pa podijelio
Molarnu gustocu

Imaju i
Zalazak







Read More »

Saturday, July 18, 2015

Flight Into the Infinite

Keep walking, though there's no place to get to.
Don't try to see through the distances.
That's not for human beings.
Move within, but don't move the way fear makes you move.
Rumi


Read More »

Monday, July 13, 2015

Sretne Marelice i put za Crno more

Jutro u Malatyi te zove na ulice. Bazari mirišu, kebabi su pripremljeni, trgovci glasno reklamiraju robu. Svuda osmjesi od marelica. Brzo prolazim bazaar s voćem i povrćem. Biram nešto što će mi izdržati slijedećih par dana na vrućim cestama. Ramazanski je mjesec i tradicionalna poslastica su datulje (hurme) iz cijelog svijeta. Jumbo datulje iz Saudijske Arabije, tamne i meke iz Maroka, male i medene iz Irana...uzimam i velike vinogradarske breskve kalanke za doručak i domaće baby banane za okrijepu do večeri.  Pored tržnice ulica s obrtnicima. Postolari imaju radnje jedan do drugoga i rade na samoj ulici. Tražim kayisi bazaar - posebnu tržnica marelica. Stotine košara  ispunjene s desetak vrsta sušenih marelica koje možeš razlikovati po boji i obliku. To je esencija koja me zanima. Ostatak ponude su beskrajne kombinacije marelica, suhog voća, orašastih plodova i čokolade. Trgovci me zovu unutra, gotovo vuku za rukav. Ramazan je i promet malo stoji,  a turisti su rijetka stvorenja. Odabirem najtamnije marelice, ujednačene teksture. Slatki i aromatični suveniri iz Anatolije.

Duge ceste do obzorja. Poneko jezero i jablanovi u daljini. Prostori oslobođeni konzumerskog turizma. Cesta kakvu volim. I čini se ona mene, jer mi često dolaze takvi pejzaži. Svraćam do Sivasa na ručak, grada u unutrašnjosti Turske kojeg sam posjetio na prvom suludo napornom putu do Irana prije pet godina. Prolazak po dalekim istočnim gradovima kojima prepoznajem ulice i kuće mi formira posebnu utvaru kako sam globetroter. To bi lako bila istina da putujem višeod 20 dana godišnje.

Dalje ravno gore do Crnog mora. Prilično brzo stiže se do Samsuna, finog i zrihtanog grada na obali. Izlazim uređen i mirisan iz hotela na ulice tik pred iftarom. Sva mjesta u boljim restoranima su već zauzeta. Uspjevaju me smjestiti za stol s nekim ljudima. Osjećam se kao pravi domaći. Makar u meni gladna zvijer pristojno čekam početak iftara kao neku vrstu zajedništva. Konobarica me pita koju ću čorbu. Ne razumijem nazive, pa ona kaže sama koju ću i zapiše. Svima su podjeljeni tanjuri s mirisnom i vrućom gustom juhom od povrća. Ne znam u koliko je sati početak večere, pa sa zadovoljnim osmjehom gledam neodređeno kroz izlog. Građanin pored mene  iznenada stavi žlicu u svoj tanjur, što shvatim kao znak, kimnem glavom svima za dobar tek, nagnem se nad tanjur i pojedem.  Kad sam podigao glavu cijela sala je gledala u mene s pogledima rezerviranim za blesave turiste. Čovjek pored mene je još uvijek žlicom miješao juhu. U to je i službeno počela večera. 

Do kasno šećem ulicama. Makar je već kasno doba godine prije spavanja nalazim slatke i čvrste divovske turske kiraz za laku noć.










Read More »

Sunday, July 12, 2015

Jutro s Gabrielom

U jutro izlazim zajedno sa suncem iz uspavanog Midyata. Cesta vodi u brda, prema samostanu. Mirisi svjeze. Na bilje i zemlju. Voznja kao po Korculi, samo bez cempresa i visokog bilja. Od svitanja do 7 ujutro to je mirisni i umirujući svijet pun zivota. Kad zvijezda upali, u zraku će ostati vrući vjetar i prašina. Pored ceste izvan grada kauboji brzim koracima tjeraju krave na morning snack.

Mor Gabriel od zutog kamena stoji u tisini. Izvana nema znakova uzurbanosti koja je unutra pocela s izlaskom sunca. Molitve, pjevanje prije liturgije, ciscenje, spremanje dorucka... Parkiram na ulazu obucen u misno odijelo. To znaci da nisam u madmaksovskom outfitu vec cak imam i kosulju. Cekam dugo dok student nije napokon dosao po mene i otvorio lavove od kovanog zeljeza. Lebdimo kroz park do malog ulaza 2000 godina u prošlost. Brzim koracima kroz kamene labirinte do crkve u unutrasnjosti prema izvoru pjesme mladih, muskih glasova. Dva zbora lijevo i desno od oltara nastavljaju strofe naizmjenicno. Prvi put čujem Aramejski. Jedno od narjecja ..., kako me ispravio nadbiskup. Obred i ritual s pocetka kršćanstva. Na jeziku osnivača.  Muski u prednjem dijelu glavne dvorane, a iza njih zene u civilu i kaluđerice. U glavnoj dvorani kamene crkve nema slika, kipova niti krizeva. Sve je podređeno obredu - razmeni s Bogom. Oltar je u posebnoj, maloj prostoriji u prednjem dijelu glavne dvorane, odjeljen zastorom na kojem je jednostavan crtez Isusa na krizu. Zastor ima vaznu ulogu u obredu. Muskarac iz publike njime dijeli obred na stavke potezanjem konopca sa zvoncima. Skrivajući povremeno tajne koje nisu za svakoga. Zvonca su pored pjevanja zvučna pozadina obreda. Miriši tamjan iz kandila za kojeg djecaci u nekoliko navrata trčeći donose užareni ugljen na lopatici. I kandilo na svom konopcu ima zvoncice pa osoba njime mase da proizvede sto vise zvukova. Ministrant s monstrancom na stalku sa zvoncima. Pozivaju me da sjednem u klupu. Vecinom ipak stojimo. U kutu  stari monah u kožnim šlapama i Andrej Rubljov kapici ispovjeda ženu. Ona klekne na kameni pod s oba koljena, dok ispovjednik stojećki položi jednu ruku na njezino tjeme a s drugom drži metalni križ od kojeg strašnim pogledom traži oprost. Citanje Biblije vode ministranti i mladi ljudi. Drugi monah moli okrenut licem oltaru, a leđima publici. Kako je i red, da si okrenut licem sugovorniku. Uz oltar stiže i nadbiskup. Krizem u ruci dodiruje celo monahu. Na kraju obreda stariji muškarac prilazi nadbiskupu koji mu dodirom ruke prenosi s olatara to nešto nevidljivo i važno. Čovjek se vraća do nas i svi rukama dijelimo Nevidljivo.

Izlazim brzo ne dodirujući kameni hodnik. Već na vratima bedema čujem glasove iza leđa. Kaluđerice viču da se vratim i rukama oblikuju šalicu i tanjur za čaj. Student me vodi u kamenu loggiu s nadbiskupom, monasima i starijim muškarcima. Mladići poslužuju kavu i tvrde kolačiće sa suhim voćem i orasima. Vrućina s okolnih brda obuzima zidine i mijenja mirise. Ubrzo ustajemo i odlazimo u blagovaonicu gdje nas čeka postavljen stol sa slasnim tursko mediteranskim doručkom: krastavci, paradajz, svježe pečena lepinja, med, čaj, tvrdo kuhana jaja, škripavi feta sir šupljikave teksture. Stolu prilazi ministrant s metalnom posudom orošenom od hladnoće. Unutra, u ledenoj vodi plivaju kuglice svježeg žutog maslaca. Za stolom se vode važni vjersko politički razgovori na Aramejskom. Pokušavam odgonetnuti dominacije i funkcije prema tonu govora i gestikulaciji. Na izlasku upućujem zahvalu nadbiskupu.

Pola sata kasnije kraj hotela u Midyatu već pakiram vožnju prema središnjoj Analotiji. Malo s tugom, jer ovo je najdalja jugoistočna točka i makar slijedi još puno događaja i ljudi započinje zapravo povratak. U trenutku dok sam boravio u prostorima blizu Sirijske granice bilo je sve mirno i bez vidljive prisutnosti vojske. Očekivala se neka Turska vojna intervencija u Siriji, što se kasnije , već nakon mojeg povratka na žalost i dogodilo. Nadam se da vrijeme ipak vodi miru i zaustavljanju humanitarnu tragediju.

Prvi puta na putovanju osjećam manji umor. Vjerojatno kombinacija vrućine i ceste. Na putovanju je umor lako otkloniti nemasnom hranom, rehidracijom i s dovoljno sna. 

Cesta vodi pored rijeke Tigris (Tur. Dicle [dičle]) čiji je izvor nešto sjevernije u jezeru Hazar. Prolazim kroz drevni grad Hasankeyf. Kilometrima uz rijeku Tigirs okomita hrid, visoka stotinjak metara s tisućama spilja iskopanih ljudskom rukom. Ovaj arheološki dragulj s artefaktima još iz Srednjeg Brončanog Doba, ostacima nekoliko velikih civilizacija, Rimljana, Arapa, Selđuka, Mongola i Otomana, sa stotinama srednjovjekovnih građevina biti će potopljen zbog hidroelektrane.

Dalje preko žutih prostarnih brda s niskim raslinjem i velikim prirodnim i umjetnim jezerima do velikog grada Diyarbakıra. Prolazim kroz grad zbog pauze za ručak. Diyarbakır je većinom naseljen Kurdima i oni ga drže za svoj glavni grad u Turskoj. Tražim točno određeno mjesto za ručak u nepoznatom gradu. To je obično restoran u prometnoj ulici oko kojeg ima gladnih prolaznika i s ceste se vide vrući kebabi ili izlog s gotovim kuhanim delicijama. Malo brinem zbog Ramazana hoće li ovako rano oko podneva već biti pripremljene hrane. Parkiram na slobodnom mjestu kraj prizora koji odgovara opisu a mladi konobari i kuhari već mašu. Vrte se vrući pileći i juneći kebabi. Sreća u nosnicama. Uz povike i smijeh posjedaju me  u klimatizirani dio restorana i donose svježe narezano i mirisno pečeno meso, salatu  od paradajza i malih krastavaca s maslinovim uljem. Oduševljeni mojim pitanjem imaju li ayran donose neku domaću  verziju  s dodanim mirisnim travama i začinima. Na kraju ručka dolaze s najdražim pitanjem, koje dobijem samo u Turskoj: je li vam bilo dosta i hoćete li još. Hvalim kuhinju i uslugu, a oni mi pružaju račun s manjim iznosom nego piše na meniju. To je za putnika. Protestiram. Tako fina kuhinja mora biti pošteno plaćena. Odmahuju rukom. Dodajem bakšiš , oni viču da ne treba, al drago im. Neka im ostane samo mir. Sve druge opcije su besmilica.

U Malatyu dolazim tempirano na festival marelica(kayisi) koji po rasporedu treba biti u trećem tjednu srpnja. Festival trešanja (kiraz) je bio u trećem tjednu lipnja. Na putu prema otelu, avenijom prolazim pored statue njihovog božanstva - marelice promjera 5 metara. Malatya je svjetski proizvođač sušenih marelica. Kad vidite u nekoj dobroj trgovini smeđe i meke spljoštene marelice najvjerojatnije su iz Malatye. Marelice su Malatyu pretvorile u grad bogatog i užurbanog života koji. To je čarobno drvo došlo u moje krajeve s Otomanskim carstvom. Na putu do Balkana mutiralo je u krhka i boležljiva stabla, s plodovima koji na stablu znaju dozoriti do faze pekmeza. Da ti se slast i mekoća tope na jeziku i vraćaju te u djetinjstvo. Ovdašnja sorta je čvrsta, slatka i hrskavo sočna. Pogodnija za sušenje na vrućem zraku u malim pećima.

Smještam se u centru. U hotelu nemaju pojma o festivalu. Telefoniraju , izlaze na ulicu i vraćaju se tronuto. Festival je zbog Ramazana pomaknut za slijedeći mjesec. Zapravo, nema veze. Kraj hotela su bazaari, restorani i male radnje i dućani.I posebni kaysi bazaar - samo za marelice. Uz džamiju u centru poredani su stolovi i klupe. Građanstvo u očekivanju iftara i besplatnog obroka. U tišini cijeli grad čeka 8 sati. Pronalazim pečenjarnicu s mesom pripremljenim na kratkim sabljama. Gazda dovikuje narudžbe, kuhar/pekar halucinantno loži veliku peć i  naizmjenično stavlja i vadi meso i pripremeljene pide - turske pizze. Za mene janjeći adana i puno salate. Na katu u prigušenom svjetlu sjedim u uglu sjajnih očiju od još jednog velikog dana. Stiže čaj.













Read More »

Saturday, July 11, 2015

Manastir od manastira od manastira

Dorucak u prenocistu u gradu Kahta kasni jer je osoblje pozaspalo. Kako zbog vrucine imaju cjelodnevnu fjaku, zivnu tek predvecer, pa dernece uz caj do sitnih sati. Sinoc su spricali komarce s nekim kancerogenim uzasom nakon čega su svi bili u primjetljivo povisenom raspolozenju.Uz čaj i kajganu serviram cestovne karte. S Peteom prolazim po njegovim i mojim rutama. Njegove rute su moji snovi i velike želje. Pete zapravo putuje kako jedino valja: bez vremenskog ogranicenja i itinerera.

Danas vozim prema najistocnijoj i najjuznijoj tocki puta. Cesta vijuga između brda od žute trave. Temperatura raste s visinom sunca. Zrak je toliko vruc da moram voziti s potpuno zatvorenim vizirom inace przi lice i isusuje oci.Prva stanica je svojevrsni Lovercraftov Hram Starih.Arheolosko nalaziste najstarijeg hrama/svetista nepoznate civilizacije i religije u Göbëkli Tepe.Taj se šamanski hram star 12.000 godina nalazi na vrhu jednog od brezuljaka pored grada Şanlíurfa, na podrucju tadasnje Mezopotamije.  Pretpostavlja se da je pripadao kultu mrtvih. Na dijelu otkopa se nalazi dvjestotinjak obrađenih kamenih stupova T oblika. Neki su visoki 6 metara i teski 20 tona. Na stupovima su uklesane zivotinje i ljudski likovi. Topografskim skeniranjem se ustanovilo da pored tog nalazista postoje jos neotkopane strukture starije od 18.000 godina.Nalaziste je nekako odvojeno od svijeta, jer nema naselja i lako se možeš pretvoriti u putnika kroz vrijeme.Nedostatak objasnjenja za ovo mjesto je naravno savrsena podloga za bujanje maste teoreticarima veze sa svemirskim civilizacijama.Cesta dalje vodi kroz pustu ravnicu uzduž Sirijske granice. Granica je u najblizoj tocki  udaljena 20 km, sto je predaleko za vidjeti bilo sto. S druge strane je tuga, rat i velika ljudska patnja.

Na benzinskoj stanici samo odmaram. Odmah stize svjezi caj i okupe se znatizeljnici. Uvijek dva obavezna pitanja: od kuda sam i koliko kosta Mrcina. Pa iz toga konstruiraju svoju predodžbu o cudnovatom visokom blijedom strancu. Ovaj put garçon točioničar zna od kuda sam po tablici. Kazem mu da slabo govorim Turski. Odmah me ispravi da su ovdje Kurdi. Pokazuje mi s ushicenjem na covjeka s malim motorom pored nas. To je pešmerga iz Kobanea! I nastavlja pricati na kurdskom kako ce sve ovo biti jednom jedan Kurdistan. Navodi imena gradova, oci mu se svjetlucaju, a svakim sirenjem njegovih ruku I see dead people.
Uz cestu, izvan gradova su skromne i vrlo siromasne prizemnice. Ipak, njihova arhitektura je privlačna više ergonomski nego estetski. Oblikovane su  uz dva glavna faktora: minimum troskova i materijala i zaštitu odtrajno visokih temperatura. Kuca s ravnim krovom je jedna prostorija uz koju se produzava trijem vece povrsine od zgrade. Ispod trijema je veliki lezaj za cijelu obitelj prekriven starim tepihom ili sarenom tkaninom. U tom hladu se boravi preko dana i trazi spas u najmanjoj struji vjetra. Mnoge kuce uz trijem imaju naslaganu hrpu lubenica i dinja, pa i nesto zarade, ako kakav putnik zastane. Meni je dovoljna vec ova uzarena lubenica s kojom se vozim na glavi.

Prolazim kroz stari grad Mardin. Stari centar, dzamije i Sirijske ortodoksne crkve iz davnih vremena. Obavezno detaljno pogledati slijedeci put.  Danasnje konačište je još juznije. Grad Midyat u mističnoj regiji Turabdin (prev. Planina Pustinjaka). Regija je važno raskršće puteva između Anatolije, Mezopotamije i Sirije. Sa stotinama manastira, crkvi i pustinja (mjesta gdje žive pustinjaci). Midyat je mali, stare jezgre i zatrpan zutom prasinom. U njemu nema znacajnijih znamenitosti osim odlicne i ljute kurdske hrane. Al za veceru je rano. Do iftara jos par sati. Moje datulje i breskve u koferima Masine me drze cijeli dan. Prolazim kroz grad i odmah jurim još malo dalje, u brda u smijeru Sirijske granice. Vrhunac dana i jedna od vaznih destinacija ovog puta je najstariji, kontinuirano naseljeni manastir na svijetu Mor Gabriel poznat i kao  Deyr-Ül Umur Manastırı. Arapski prefiks dayr al- znači 'manastir od', Sirijska riječ umro znači 'manastir/nastamba' i na kraju turska riječ manastırı iz evropsikh jezika. Prijevod je dakle: manastir od manastira od manastira. Sagrađen  397.(!) na ostacima Zoroastrijanskog hrama(!) nekada je bio skloniste i svetiste tisucu monaha. Danas ovdje zivi nadbiskup, tri monaha, desetak kaluđerica i osamdesetak studenata i civila. 

Kasnim, jer radno vrijeme za posjetitelje je proslo. Pustaju me unutra, ali vec na vratima ispituju tko sam i odakle. Student me brzo provede kroz ugodno hladne prostore manjeg dijela inace ogromnog kompleksa sagrađenog samo od kamena. Kazem da bi zelio sutra u jutro prisustvovati liturgiji. Mora odobriti nadbiskup.
Vode me do visoke sjenice u kutu terase. Tamo sjedi nekoliko nadbiskupovih najblizih suradnika, civila, jedan monah s crnom kapicom, mantijom i natikačama s aramejskim tekstom u rukama i malo postrani ugodno smjesten u stolici: Mor Timotej Samuel Aktaş nadbiskup metropolit od Tur Abdina. Odjeven u habitus i carape boje jagode. Ispod proviruju crne hlace, glavu prekriva crna, uska kapica s izvezenim bijelim krizevima. Naocale, bijela brada i stroge obrve. Sve su mu vec rekli o meni. Predstavljam se imenom i prezimenom, otkud sam i sto bi zelio. Nadbiskup je nezainteresiran i dosađuje se. Röntgenski pogledi svih oko mene. Samo monah u svijetu svetih pergamenatanesto podcrtava i dopisuje na Aramejskom. Zasto hocu na liturgiju, pa i druge Sirijske ortodoksne crkve pjevaju na Aramejskom,. .itd. Kazem da putujem izdaleka i da je ovo najdalja tocka puta samo zbog njegovog samostana. Sad pokazuje da sjednem. Stize i casa s vodom. Kratak razgovor. Nadbiskupova pitanja idu u smjeru otkrivanja mojeg konteksta. Vecinom sutimo. Napokon ga uspjevam malo dojmiti pricom Konyi i Rumiju, kao jednoj od stanica mog puta. Dobivam odmah dozvolu za dolazak. Sutra u jutro prije 6 na vratima. Oko mene smeksani pogledi. Stize i çaj.Ne bi da ga slikam, pa prilazem jednu s interneta.





Read More »

Friday, July 10, 2015

Cabernet Sauvignon iz 62.g. p.K

Kapadokiju napustam s nejasnim dojmom da nisam ni priblizno vidio sto sam zelio.
Bila je potrebna bolja priprema putovanja. Pokusati opet neki treci put.
Negdje kod mjesta Pinarbaşi i kratke stanke nakon ljubaznog razgovora s prometnim policajcem i racuna koje potpisujem s Elvis Prestley krajolik se pocinje mijenjati. Cesta se spusta ravno prema jugu. Zuta trava zamjenjuje sve zeleno. Jos nije podne a pojavljuje se novi oblik vrucine. Suhi topli zrak koji grije opremu i sve sto je dotakne.

Prethodnih dana spomnjane Mediteranske vrucine su za ovo bile samk gnjavaza s vlagom u zraku.
Danasnje odrediste je Kahta. Mali gradic usred zutih brda bez drveca u podnozju planine Nemrut, pored velikog fjordolikog akumulacijskog jezera brane Ataturk.
 Ljudi ovdje zive od turistickih usluga za posjetitelje  arheoloske i skulpturne musake na vrhu Nemruta.
Stizem u hotel s neobicno velikom kolicinom adrenalina. Dotuklo me nepotrebno, jednodnevno cekanje u Görëme, pa bi sad samo po kilometrima smolnatih turskih cesta.
U hotelu prava 'horizons unlimited' atmosfera. Odmah zapocinjem duge i detaljne razgovore s Peteom, Australcem iz GS plemena. Na njegovom trideset i nesto godina starom GSu (R80) je preminula getriba, pa sad ceka paket iz Njemacke. Ima doma i sestru moje Mrcine, samo je smrskana. Kengur u voznji pri 120km/h i te stvari...
Pete je u Tursku stigao s Istoka i prosao Kinu pa je sad jadan kod mene na unakrsnom ispitivanju.

Tu je jos i bracni par preumornih isto(!) Australaca, nevezano na ovog prvog.
Svi su na rubu ocaja jer se u malom gradicu zbog Ramazana ne moze nac ni kapi pive.

Oko hotelića je inace angazirano skoro deset potpuno dezorijentiranih i neorganiziranih domacih. Glavni gazda sve to letargicno promatra, pa kad mu se ucini da mu je svih deset na grbaci jer samo puse i srcu caj, onda drekne,na sto se ovi razjure u raznim smjerovima. Sto dalje od metle i suđa.

Odlazim do centra, koji je zapravo ulica duga 250m s nacickanim ducanima i zalogajnicama: pide salonu, börek salonu i kebab salonu.
Stanem ispred jednog koji izgleda kao da se zapalio. Dim, graja i strka.
Za dva sata je running dinner i tri poduzetna decka loze ugljeni rostilj i trpaju piletinu iz finog paca na vatru, pa sve uredno pakiraju i cekaju musterije.
 Parkiram tenk, na sto se pola ulice sjati. Priđem do rostilja s izrazom nesretnog tuljana. Obicno, ovih dana, prije 8 na vecer se još ne posluzuje hrana i trebam nagovarati gostionicare da mi u straznjoj prostoriji daju jesti. Imam to zapravo i pravo jer nisam clan religijske zajednice, pored toga sam i putnik, sto koliko poznajem pravila omogucava prehranu i za vrijeme posta.

Al tko bi to sve objasnio. Decki mi kazu kakva je stvar s njima a meni pokazu mjesto unutra da se sjednem.
Za par minuta stize najfinje pecena piletina, zdjela salate od krastavaca i paradajza s maslinovim i hrpa tankih, netom pecenih lepinja.
To je ona vrsta fine, jednostavne i okrepljujuce hrane o kojoj putnici po Istoku pricaju vec stoljecima. Dakle, ne restorani, meze i slozena jela, makar izuzetno fina, vec male i zivahne radnje kraj glavne ceste, s velikim prometom i do tri jela na meniju.
Sad je sest i sunce je visoko. Sjedam sit i sretan na Masinu i letimo do 50km udaljenog Nemruta.
Pored antickih skulptura to je i nacionalni park.
Na vrhu puše svjeze i vidi se 50km do obzorja. Skulpture je 62 g.p.K. dao postaviti kralj Antioh I od Kommagene. Kipovi s glavama su stilska mjesavina Grckih, Armenskih i Perzijskih bozanstava. Pored svakog su bila uklesana i imena kako bi danasnje generacije dobile predodzbu kakve je religijske i dnevno političke nocne more prolazio jadni  kralj kojem nisu nikad nasli grob.
Glavna skulptura je "Zeus Oromasdes" (Ahura Mazda).

Zanimljivo je da su skulpture razmjestene u poziciji u kakvoj su bile planete Mars, Merkur i Jupiter na dan 7. lipnja 62. Pa se po tome datira njihovo postavljanje.

Na vrhu je vece iznenađenje poznanstvo s nekoliko tridesetogodisnjih Istanbulžanki i Amerikankom. Naime, u jednom trenutku dame mi donose casu suludo mirisnog Cabernet Sauvignona iz vinograda iz okolice Istanbula.

Na povratku u selu u podnozju Nemruta kupujem kraljevske tresnje.
Najbolje turske kiraz.




Read More »

Thursday, July 9, 2015

Tiho Kraljevstvo Golubova

Oblacno jutro u Kapadokiji. U pozadini baloni na nebu. Pticja perspektiva je ovdje najbolji nacin da se  vide izvanzemaljski nestvarni krajolici.
U svakoj stijeni moze biti kuca.
Mnoge od njih su stambeni ili skladisni prostor domaćima.
Koliko je jos toga neotkriveno pod zemljom...
 Mozda negdje duboko jos zivi kolonija prilicno blijedih koja ne zna za uzase i napredak proteklih 20 stoljeca. Moram se naprednuti da se podsjetim koji je to napredak. Gadgeti sigurno nisu.

Obilazim motorom ceste i gradove u okolici. Kapadokiju je najbolje upoznati pjesice. Najbolje bi bilo visednevno hodanje po stazama od bijelog pijeska.

U muzeju na otvorenom treba ući u svaku udubinu u stijeni. U najpoznatijoj Tamnoj Crkvi neobicni simboli u uglovima standardnih i najvaznijih biblijskih prizora.

  













Na zidovima svih u stijeni iskopanih crkvava su sastrugana lica ikona. Pa cak i ruke i noge. Samo one ikone na vecoj visini su cijele. Ili restaurirane.
Anđeli kao golubovi bez lica.



Na izlasku balansiram na losoj kamenoj podlozi u rikverc. Zaustavljaju se tri autobusa Kineskih rakunica. Turisticka voditeljica govori preko razglasa  i pokazuje prstom,  a cijela grup usmjerava objektive i skljoca: ono tamo je crkva u stijeni, desno je ulaz u muzej, lijevo je smijesni Evropljanin kojem je pao ogromni motor...
Kasnije secem prvo do skromne džamije u kojoj sam prije pet godina nakon meditiranja ozdravio od prehlade. Jedino što se može je imati zahvalnost na svemu sto je čovjek imao u životu. Jer iz dobrih i loših stvari se uči.
Malo dalje, izvan ceste i grada tisina je potpuna.
Prilazim otvorima u stijeni iz koje izlaze jedini pravi preostali Kapadokijanci.
Pogledaju me i polete u nebo.
U toj brzini ne mozes razlikovati Kerubine od golubova.






Read More »

Wednesday, July 8, 2015

Markov Konak

Sunčano i svježe jutro u Konyi pocinje s dervisima.
Muzej, mauzolej i džamija reda Mevlani i njihovog osnivaca i najveceg islamskog misticnog pjesnika i derviša Jalalludina Rumija.U dvoristu oko džamije su zgrade sa stalnom postavom iz sedamstogodisnje povijesti ovog reda.Desetak prostorija s niskim vratima. Da bi usao moras se pokloniti.Tako zapocinje i zavrsava sufijska sema koju eto i ovog puta propustam.Najbolje bi bilo ovdje doci u prosincu kad su Rumijevi dani i dervisi plesu bez obzira na turiste i hodocasnike.Ali to su samo vanjske manifestacije.
Put i istina su samo na jednom mjestu.
   U tvojoj duši je snaga života, potraži taj život.
   U gori tvog tijela je dragulj, potraži taj rudnik.
   O, putniče, ako je to ono što tražiš ne gledaj van.
   Unutar sebe se zagledaj i traži.
   Ta samoća je od tisuću života vrjednija.
   Ta sloboda vrijedi više od svih posjeda na zemlji.
   Biti makar na tren jedno s istinom,
   vrjednije je od svijeta i od života samog.
Iz Konye brzom cestom prema Kapadokiji.Na pola puta skrecem do mjesta Sultanhani. Ocekujem samo građevinu s turistickim kerefekima. Ali sam se prevario. Ovdje se nalazi jedan Seldžučki ocuvani karavan-saraj iz desetog stoljeca. U njemu je i Marko Polo odsjedao na putu svile prema istoku.
Taj dio spada u turisticku marmeladu, ali sama građevina je fantastično ocuvana tvrđava od kamena. Zidova debelih metar i pol i danas izgleda neunistivo.Ovdje su se zadrzavali putnici do tri dana besplatnog smjestaja i hrane. Unutra su stalno radili lijecnici, kovači, majstori za obucu i odjecu. Ulazim u svaku prostoriju. Ostava za stvari i hranu. Kupaonice,  spavaonice za posade, stale za teglecu marvu. Jos se cuju glasovi, topot konja i deva, mirisi... Eto, sad smo i mi zastali. Samo jos na zalost ne putujemo za svilom na istok.Ali putujemo u zemlju tisine i golubova.

Valjda zbog akusticnih svojstava pjescanika u Kapadokiji je zamjetno niska razina pozadinske buke. Refleksija zvucnih valova je slaba i to prigusenje je prvo sto putnik primjeti. Zatim nestvarne oblike i boje stijena.A gdje su tek sva stoljeca događaja, skrivanja, prenosenja znanja, izgradnje i organizacije, vjerskog, politickog i ljubavnog zanosa nekoliko katova pod zemljom.Smjestam se u Görëme koje je nekako u sredistu Kapadokije, u trokutu mjesta: Nevşehir, Ürgüp i Avanos, pa je sve na dohvat ruke.
Gledam sto se promijenilo. Japanci na quadovima imaju crne plasticne kacige, model Wehrmacht 1941. Kad pitam za internet cafe gledaju me kao vremenskog putnika, turska lira je pala za 30% i sve se jos malo prosirilo i automatiziralo za transfer love iz turistickih u eksploatatorske dzepove. Najveca lova je u letovima balonom i iznajmljivanju vozila. Cijene hrane i suvenira su do tri puta vece nego u ostalim gradovima. Srecom sa smjestajem je hiperprodukcija pa sam dobro prosao. Danas do kraja dana samo odmor nakon 3000+km.Pada noc a iz zemlje polako izlaze davni stanovnici.










Read More »

Tuesday, July 7, 2015

Svjetlo iz Konye

Pogled s balkona direkrno na plazu, od cini se, istovarenog pijeska. Lezaljke spremne za gradele s bijelim evropskim mesom. Nijemi film od sinoc, tek kad sam stavio cepove za usi, falabogu da ih nosim.
U neko doba borbe s tri glazbena smijera u sekundi i njačučim smijehom iz restorana pocele su detonacije.
Na prvu bi rekao haubice od 203mm na 20 km. Sirija je predaleko, pa sam izasao na balkon.
Ponovno potmule detonacije, al sad u vedrijem ritmu.
To se night club na lijevoj strani kurči sa bas zvucnikom. Tad sam zacepio i usi i prozore.

Nakon dorucka u hotelu vise klase od mojih iron butt, ali za iste pare moram prokrijumcariti Mrcinu koja je noćila skrivena u polusrusenoj kuci pored hotela. Da bi izasli na glavnu cestu vozimo tiho i polako po boardwalku uz zaprepastenje građanki u tijesnim kostimima.

Zvijezda se raspalila i gori nebo i zemlja. Spas trazim u brzini na glavnoj cesti, otvorene ventilacije na jakni i, sto ce se kasnije pokazati kao glupa ideja, bez rukavica. Naime, izgorjele mi ruke pa potamnjele izgledaju kao transplantati serijskog ubojice.

Prolazim cestom iznad malih pjescanih plaza s bijelim pijeskom i tirkiznim morem. One lijepe, jadranske boje.
Ne stignem se kupati, a i sunce je vec prejako.
Ova veca mjesta na turskom zapadnom i istocnom Mediteranu su prevelika i prenapučena konzumerski raspolozenim ljudstvom, pa barem za rucak danas ulazim u preporuceno mjesto Kaş.

Tamam po mjeri covjeka. Ima sve za turiste i za domaci zivalj koji stvarno ovdje i zivi. Mjesto se moze prehodati, a po strancima se vidi da svracaju dobro obavijesteni šmekeri.

Moja pojava je nesto skromnija uz dozu otuzne patetike. Jer mi se od vrucine odlijepio john na desnoj čizmi pa nekako vučem nogu da se ne vidi. To ne promiče domorocima koji srču čaj i pokazuje nosom u mom smijeru uz razmjenu pogleda s osmijehom.

Ulazim skrivečki u jedan veći restoran s roštiljem. Imaju i dostavu. Nisu fancy al drže do organizacije pa smo svi zadovoljni.
Ovdje u Kaşu, musterija je Bog.
Od narudzbe do čaja na kraju izmijenilo se pet djelatnika. Toči mi se voda da nije čaša prazna, pa jel što treba, pa prevoditelj, pa mali koji mete mrvice, nakon jela dolazi stariji konobar i pruza vlaznu i mirisnu maramicu za ruke.
Na odlasku svi uz naklon pozdravljaju.
I prave se da ne vide moj incident na nozi.
Sve to za lovu malo vecu od dostave kod nas.

Ubrzo cesta prilazi gradu Antalya. Prevelik za razgledavanje i prolazak kroz centar. Avioni, brodovi, auti, neboderi. Vrucina. Na godinu je ovdje Expo.
Hvatamo se obilaznice s odusevljenjem.

Vec kraj Antalye mramorni krajolik zamjenjuju dramaticne sedimentne (nadam se) stijene. Onako kao Prokletije i Mordor sa ostrim spicevima i nazubljenim obroncima.

Nakon grada Manavgata cesta se odmiče od mora i penje u planine. Sam ulazak u gorski svijet je kroz uski prolaz između dvije strme planine.

Uspon je pod velikim kutem i za pola sata osjecam prvi puta, nakon cetiri dana kako hladnoca probija jaknu. Iza mene ostaju vreva i vrucina.

Svijet na 1500m je tih, blizak nebu i sav nekako introspektivan. Cak i crne koze koje pored ceste veceraju neocekivanu divotu - lubenicu koja je pala s kamiona imaju neku dozu mirnoce. Domahujem se s pastirima.

Uz cijelu dionicu puta razmjesteni su ad hoc restorani za toplu okrijepu soferima. Kraj otvorenog gepeka sjedi gostionicar, pored njega dva tri stola s improviziranim sjedeljkama i obavezna mala kromirana pec s kotlicem i dimnjakom iz kojeg  u reklamne svrhe izlazi gusti bijeli dim. To znaci "radimo".
Nudi se caj, corba i taze misir, tj. svjezi kuhani kukuruz.

Pred Konyom se klisure pretvaraju u blage zutom travom prekrivene brijegove s pokojom zelenom krosnjom. 
Cesta se spusta. U daljini svijetli Konya. 
Vec 700 godina.

Zbog navigacijske pogreske umjesto glavnom avenijom pojavljujem se na straznjrm ulazu grada. Kroz male, slabo osvjetljene sokake, bez putokaza.
Umornom putniku mracne i uske ulice nepoznatog grada usred Turske mogu djelovati uznemirujuce. U ovom slucaju dovoljno se sjetiti koji je ovo grad i sto se u njemu i kako stoljecima uci. Nekako se to moralo odraziti i na stanovnike.

Zastajem zbog unosa novih koordinata a iz mraka se pored mene stvori covjek. Rekao bih zbog dramatike, visok i brkat, ali i ja imam te atribute pa to ne vrijedi isticati.
Za ruku drzi malo dijete i oboje me gledaju. Vide da mi nesta treba.
Najjasnije sto mogu izgovorim tih par rijeci koje znam: Merhaba! Şehir merkezi nerede?

Na to covjek detaljno u 5 minuta bez interpunkcijskih znakova tocno objasni gdje je centar. Srecom mahao je rukama pa znam da trebam lijevo pa desno. I nestanu u mraku prije nego sam se zahvalio.

Par trenutaka kasnije stojim kraj hotela. Debeloj se oci sjaje od uzbuđenja. Prvi puta se vozi liftom. Ipak ne k meni u sobu, vec u podrumsku garazu. 

Vec je dosta kasno i brzo se uređujem za izlazak. Ovo je hodocasnicki grad i jos je vrijeme Ramazana pa se moram upristojiti.

Hotel je odmah uz Rumijev mauzolej i glavnu džamiju. Sve je diskretno okiceno i osvjetljeno. Sjedam u prvu kebabdžinicu. Stize hladni ayran i vruci komadi ljepljive i meke janjetine. Otkidas ih vilcom.

Kasnije se gubim u ulicama koje su pune setaca do kasno u noc. Dame pazljivo umataju kosu ukusnim sarenim maramams.

Na povratku u jednoj pustoj ulici u prolasku mi starac s bijelom spicastom bradicom i pletenom kapom kaze selam alejkum. 
Brzo mu odgovorim.
I meni se ucinilo da sam oduvijek u Konyi.



Read More »

Monday, July 6, 2015

Mramorna Cesta


Nakon dorucka u turistickom Ayvaliku, prije kolona turista, jurim prema najvecim Rimskim građevinama.
Prema Ephesusu.
Na prilazu gradu Selçuk, pored ceste tamna hladovina ispod velikih krosnji. Parkirani auti i okrijepa. Zrak titra od vrucine.
 
Prolatım pored najveceg Rımskog amfiteatra na svijetu.
Ne mogu stati jer je prevruce. Imam na sebi opreme za put u svemir i sve dobro funkcionira dok se ne zaustavim na suncu. Onda ili litra vode za vrat ili sve sa sebe...
S druge strane ceste, nasuprot ograđenom rimskom nalazistu ostataka od kamena i cigle, skriveno u raslinju na trenutak se s ceste vidi privatno imanje. Od nekoliko kuca u velikom dvoristu. Prizor je smijesan. Kuce su napravljene od istog kamenja i cigle, samo modernijih linija. Od materijala preko puta...
U potrazi za svjezinom penjem se strmom cestom do vrha Slavujevog brda (Bülbüldağı).
Na vrhu je kuca majke Meryem. Njena posljednja zemaljska adresa na koju je doselila nakon sinovljeve smrti. 
Sina, koji je ljudima pricao o svojim dubokim uvidima ubili su konzervativni politicari. Nije im se svidjelo njegovo otkrice kako je ljubav najveca sila u svemiru. 
Gore, na vrhu brda je manja vrucina. Turisticki eksploatirano, ali tiho i bez spektakla. Puse osvjezavajuci vjetar zaobilazeci plamen malih bijelih svijeca.
Silazim natrag u Selçuk. Malo i zivo mjesto. Trebam kasnı rucak. Skrecem u uski prolaz, cini se zatvoren za vozila. Pokusavam se izvuci,ali prekasno. Kraj mene se zaustavlja policajac na motoru. "Odakle si?" pita me na hrvatskobosanskoslovenskosrpskom.
Raznjezio se covjek. On je otisao '95. Pa odakle, pitam. Otisao '95. smjeska se. Pokazuje mi gdje se dobro jede, gdje je hlad za parking. Sad imam i svog policajca u gradu.
Stolovı su u sjeni pod debelim hladom. Konobar Makedonac. Opet se razumijemo. Vodi me u kuhinju i pokazuje sto ima.  U turskoj se čevapi i opcenito peceni komadi kosanog mesa zovu Köfte.
Na izlasku ız restorana kraj moora stojı çovjek u najboljım godınama. Ispıtuje o motoru ı putovanjıma. Njemu otac dok je bıo mlad nıje dozvolıo na motor.
Pa je postao pılot ı jedrılıçar. Gleda karte ı navıgacıju. Ipak mu u pogledu çeznja. Pokuşava s nekım davnım neıspıtanım predrasudama. Kako je opasno na motoru ı to. 
Je, opasno je. Joş je opasnıje ne zıvjetı.
Kasnije svjezinu lovim na brzim cestama. 
Polıcıja je danas bıla sjajno raspolozena. Od trı zaustavljanja samo jedan raçun. Al ı tom prıgodom osmıjesı, pozdravı ı najbolje zelje. Bez bıljeske u pasoş. 
Smjeştaj u Marmarısu je uz samu plazu. Vrıjeme za kupaçıce je proşlo ı sad je onaj dıo dana kad se nakon plaze uredjuju ı spremaju za veçeru.
Tamam kad ja ızlazım.
Grad bı bılo najkrace opısatı kao npr. Crıkvenıcu na steroıdıma ı dıjabolıcıma. Nıje namjerno. Grad mı je bıo na putu ı samo je spavaonıca. Za veçeru se moram potrudıtı u çetvrtıma şto dalje od şetnıce kraj mora. Alı ne predaleko da mı na tanjuru ne osvane neçıjı Zuco.
Prıje spavanja ıpak, uz kontrolu emocıja ı potpuno odsutstvo sudjelovanja proşecem obalom.
Od bugarskıh plastıçnıh natıkaça ız jugovojske do Tag Heuer trgovına. 
Kraj obale su usıdrenı cruıserı, drvenı jedrenjacı ı velıke jahte. Metodologıja ızbıjanja para ız dzepova mora pokrıvatı cıjelı spektar. Od nauşnıca za vlasnıkovu gospodzu, za sjeçanje na orgazme u kapetanovoj spavaonıcı, do sladoleda za malog od palube u pauzı laştenja vınçeva.
Ipak, zastajem zaprepaşten kako sam proçerdao svoju prılıku u zıvotu. Na nekolıko mjesta na rıvı stoje prodavaçı pogleda na nebeska tıjela. Velıkı reflektorskı teleskop od pola metra ı natpıs: Jupıter, Saturn... jedan pogled - jedna lıra.
Na povratku u hotel pogled zaustavljam na ovozemaljskım: Ruskınje ı Turkınje u orbıtı.
Read More »

Sunday, July 5, 2015

Çaj na Dardanelima


Nedjeljno jutro u Skopju. Sunce, svjezina i crkvena zvona. Time stands still.
Gotovo bez prolaznika i automobila.
Je li to umirujuc dojam kakav ti moze pruziti samo grad nepoznatog diskursa ili je ovdje vrijeme stvarno uspavano?
Za psihoterapiju sjednes u kavanu ispod kakve velike krosnje i kad konobar za sat vremena dođe do tebe, samo se nijemo pogledate. Ti jer si zaboravio zasto si dosao i on jer zna da ti treba dupli macchiato. Samo nije siguran za rakiju.

U jednom dahu kroz slalome dzepnog autoputa do Gevgelije.  Opet ceznja za ostankom u Makedoniji. U nekom selu s drvenim krovovima na planinskom pasnjaku gdje ti u jutarnju kavu štrcnu mlijeko direktno iz ovčje cice.

Gevgelija je nekoc bila mali soferski granicni gradic sa zeljeznickom stanicom na kojoj je prestajala socijalisticka federacija a pocinjala Helenska zajebancija na pjescanim plazama.
Danas je pretvoren u Balkanski Las Vegas s preskupim hotelima i kockarnicama.

U Grckoj je poseban dan.
S prozora naplatne kucice na ulasku autoputa mase usplahirena plavusa.
Prilazim blize da ne bi sto propustio. Mase da nek samo vozim jer je danas autoput besplatan. Zasto, inzistiram. Kaze jer Grcka ima problem.
Nastavio bih s temom al ona s osmijehom i kolutanjem mase da sto prije prođem.

Prekidač na 150 km/h. Jedno tijelo.  Dvosatna neprekidna sreca.
Silazak na tren do seoske benzinske. Jer ih Grci ne grade na autoputu. Kratki odmor. Vidis da je gazdarici drago kad pozdravis i zahvalis na grckom.

Silazim s otobana prije granice u Alexandroupoli na mesne okruglice na zaru i zdjelu grcke salate. U gradu je manja uzurbanost turista i domacih. OXIdacija se primjeti tek po kracim redovima ispred bankomata i po plakatima. Kvart s restoranima funkcionira normalno za rano nedjeljno popodne. Jedu i domaci i stranci.

Iz Grcke se u Tursku ulazi preko mosta s duplim, naoruzanim vojnim strazarima na obje strane. Masemo.
Procedura na turskoj strani te zaustavlja na cetiri kontrole. Prva je kontrola registracije vozila. Nakon koje izgovore moje ime i kao staroj musterijii mahnu da prođem dalje.
Stojim u koloni s grupom usminkanih Istanbulskih bajkera. Ili to samo ja imam outlook madmaxizma.

Jurimo prema Galipolju na trajekt. Tamo luckim biljeterima lazem potiho, da Debela ne cuje, o kubikazi motora.
Brod odmah krece. Prvo na brodu tjeram prodavaca Bossovih parfema koje vadi iz masne torbe. Ne odustaje. Onda pitam jel ima Issey Miyake, nema, al zato ima ...i krene da ce me pospricati. Imam u koferu WD40 za protunapad. Slicnog je i mirisa.
Dajem mu cokoladicu pa odlazi.

Brod isplovljava.
Sva muka, znoj, umor, vrucina i 1500km protekla dva dana nestaju s morskim vjetrom i prvim gutljajem mog caja. Kojeg sam na turskom narucio strepeci da mi bartender ne postavi dodatna pitanja.

Prvih pedeset km Turske su nizovi novoizgrađenih naselja, proizvodnih pogona, firmi, benzinskih stanica.
Dojam bogate i uzurbane zemlje.

Malo kasnije navigacija skrece u manje gradove u pozadini glavnih puteva i rivijere. Ovdje su kontrasti puno veci. Skromnija strana je na momente i rastuzujuca.

Ulazim u danasnji zadnji grad Ayvalik. Nema hotela na karti ni na satelitu. Ni ulice. U jednom momentu se strmoglavljujem s tristo kila usijane masine niz usku ulicu poplocenu kamenom zadnji puta popravljenim za vremena apostola Pavla. Uspijem ne pasti.

Napokon hotel.
Vrijeme se dok nisam pazio pomaklo za jedan sat i vec je sutra.
Jet lag lijecim u starom centru na poluotoku Cunda(čunda) spojenim s kopnom preko uske ceste. Taj nekad, prije egzodusa grčki kraj je sada turisticka histerija s prodavaonicama suvenira, narukvica i stotina restorana s drvenim klimabim stolovima i stolicama.
U grckom restoranu kod đeda i unuke slavimo grčko OXI i mojih 930km.
Ponoc je davno prosla.

Read More »

Saturday, July 4, 2015

Hvatanje zaleta



Danas 850km na masini za proizvodnju srece.
Opet promasio autoput kroz srediste Beograda pa otisao na obilaznicu.
Tamo kao i uvijek kolona od par km prije ulaska na autoput za Nis.

Ipak, u prolazu sam vidio prizor kakav se u Holywoodu radi za masne pare i uz pomoc CGI.
Na povecem buvljaku u nizini pojavila se pijavica. Zracni kovitlac u pocetku vidljiv tek po prasini pocinje dizati vrecice i papire sa zemlje. Ljudi bjeze. Vjetar se zabija u kafic i na krov baca ogromne suncobrane kao cackalice. Jos se dugo vidi se parsto metara visok stup vrecica, papira i laksih stvari.

Nije bilo kise ni nevremena.
Autoput od Bg do Skopja je skoro gotov. Ostalo je tridesetak kilometara građevinarske nocne more kroz Grdelicku klisuru.
Uz autoput su velike i moderne benzinske stanice. Ni traga starim ruinama od prije pet godina.

Danas ugodna i brza voznja do startne pozicije za Istok.
Skopje je mozda jedan od najprirodnijih cestovnih puteva za zaranjanje u Orijent.

Trazim gostionicu Turist, najstariju u Staroj Carsiji. Tamo je skara (rostilj) na drvenom ugljenu, zapeceni bijeli gravče i hrpa šopske salate. Nema mjesta jer je sve rezervirano za sumrak, kada se prekida dnevni post. Mjesec je Ramazana.
Na stolovima tanjurici s datuljama, po slasticarnama veliki plehovi baklava i ostalih GI zastrasujucih divota.

Uspjevam nagovoriti gazdu da mi ipak ponudi mali konobarski stol na kojem osoblje pusi, pije kavu i iscekuje goste.
Donoseci veceru gazda se nagne u povjerenju i ozbiljnim saptom kaze kako je tucana paprika u zacinima na stolu stravicno, skoro protuzakonito i halucinantno ljuta.
To bi me sutra usporilo, pa odustajem od eksperimenta.

Kasnije secem ulicama stare carsije i osjecam mir i spokoj kao prije mjesec dana na ulicama Lucce.
Mozda je to samo spleen godisnjeg odmora. Umjesto Puccinija iz kuca dopiru opustajuce orijentalne melodije.

Putovanje pocinje.


Read More »

Swirling Turkey

Uzaludno je pokušavati shvatiti gdje putevi vode.
Mislite samo o vašem prvom koraku, ostali će uslijediti.
Doktor Značenja
Read More »

Saturday, June 13, 2015

E Lucevan le Stelle

Genova nema službeni početak jutra.
U starim i zivim gradovima se zapravo nikad ne spava.
Pripremljen doručak u kuhinji gđe Fulvie.
Zar je stvarno zadnji dan Ritma pitam more.

Onda kreću slajdovi.
Svježina i magle u planinama kako se penjem od Genove.

Nestvarno intenzivan miris suhih smokvi i vina između tunela.

Zadnji gutljaji kave i špageti na benzinskoj.
Razbijanje monotonije autostrade slalomom između šlepera uz prekoračenje pameti i brzine.
Debeloj ne silazi osmijeh.
Gorski Kotar. Stara cesta.
Pa još starija preko Vojnića i Gline.
Sve sporije.
Samo da ne stanem.

 

Read More »