Saturday, August 16, 2014

Kahveni Takum

Epski dorucak kakvog serviraju u motelu Hercegovina u Mostaru je prizor koji svaki putnik ujutro, jos u krevetu prizeljkuje: kruh ispod peke, omlet koji ne stane na stol, pekmez od jagoda,  kava, sok od naranče, pita od jabuka....

Cesta iz Mostara prema Jablanici je jedan od ljepših primjera uspjesne interpolacije u prirodu.
Sunce dopodne osvjetljava asfalt s bočne strane. Vozimo unutar kanjona uz lijevu obalu Drine.  Dramatičan pejzaž oko rijeke s visokim planinama obraslim gustom šumom. 

Pravi je sunačani dan s nekoliko bijelih oblaka i vjetrom. Zrak je čist i vidi se kilometrima.  Cest je odlična. Jurimo. Motori u svim smijerovima. Nema slika. Ostale u meni.

Malo kasnije prolazim kroz mikro Švicarsku uz Ramsko jezero prema Prozoru. Pa na Bugojno.
Donji Vakuf i manjom cestom do Travnika na preporučenu Lutvinu Kahvu kod Plave Vode.
Kahvu kod prvog vlasnika izvjesnog Lutve spominje Ivo Andrić u Travičkoj Kronici. U njoj je kahvenisao i carević Rudi od Habsburga i platio je zlatnikom. Mjesto je danas turistički raj u kojem se stvarno može sjesti u hlad, pored vode s pastrvama i popiti jako dobru kahvu.
Narudžba dolazi na malom pladnju (tabli) i sadrži pola sata čistog meraka.

Analiza situacije je u prilogu:


Slijedeca na rasporedu je K. und K. inspekcija baklave.
Izvijestiti ću cara da je baklava ovdje bolja od one  u ulici Ištiklal u Istanbulu. Zaboravili su tamo tajna znanja.
Srećom originalna receptura je ostala ovdje: prženi orasi, vrlo krupno mljeveni, tijesto tamnije i tanko u stotinama slojeva. Sve umočeno u ne preslatki šerbet. After taste na bademe, limun i još neki tajni sastojak. Padne mi na pamet da bi pasala i aroma iranskog šafrana.



Nabrijan kofeinom i zalihama šećera u krvi do 2028. sjedam na Debelu i odjurimo...ravno nekim ljudima u dvorište na vrhu brda. Lady Garmin nije raspolozena i nakon duge i sumnjive navigacije stižemo negdje do kraja ceste i uz malobrojnu i nezainteresiranu publiku okrećemo se u mjestu. To je na visokom motoru i uskoj ulici najslicnije labudjem jezeru na vrhu motoristickih čizama.

Penjemo se na obronke Vlašića. Cesta na karti postaje žuta. A to znači svašta.
Na vrhu dva divovska domaća čovjeka u kasnim tridesetim voze moto trokolicu. Osmijesi sretnog djetinjstva. Ide li ova cesta za Jajce? Smiju se i pogledavaju. Je li cijela cesta u makadamu ili ima i asfalta? Nema - smiju se. Sta nema? Dolazi treći, stariji građanin. Možda strogi otac ovih dječaka i kaže da je sve u redu, da ide put za Jajce i da je samo prvih pet kilometara odličan makadam, a onda asfalt.

Pokazalo se da nije pet.
Jedva dvanaest.
Stojećki.
U prvo brzini.

Ima i dijelova ceste izderanih vodom i Debela se u par navrata opasno zanosi. U mislima vidim zajapurenog limara i prodavača originalnih dijelova kako navijaju  za makadam.
Stajem zbog tišine. Šuma je prava Bosanska: gusta, zelena, neprohodna i tiha,
Hodam naokolo po makadamu i susrećem se licem u lice s pola tone medvjeđeg govna. Svježeg. Onako, po uvenulim borovnicama...

Strateški se pregrupiramo i odlazimo u  trećoj brzini.

Pored šume pojavljuju se i velike zelene livade s kratkom travom. Izletničke i pastirske kuće.
Sve je uronjeno u gust miris jelove smole. Tako je nekad mirisao Božić.
Sad ga kupiš u spreju.

U Jajcu ulazim u centar i gledam slapove. Zajedno s autobusom Talijana. Kupuju majice "Josip Broz Dobar Skroz". Berta i ja ne smijemo. Zbog pradjeda .

Mrkonjić Grad, Ključ, Sanski Most, Prijedor.
Granica kod Bosanske Dubice više ne prima putnike. Sad smo u EU, pa je sve puno bolje. Zato treba voziti jos dodatnih 11 kilometara do slijedećeg prijelaza kod Jasenovca.
Zakopcan u svojoj magli, uhapsen u svome mraku...ostajem bez goriva. Zadnja crta. Pali se žuto. Subota je na večer i prvo mjesto je Sunja. Kuće uz cestu izgledaj nenaseljeno i rijetko koja ima svjetlo. U glavi pripremam govor: Dobra večer, ne bojte se mi smo putnici. Motor i ja. Pa nam se potrošilo gorivo. Jel vi imate možda....baš vam je lijepa ta puška..

Vec na rosi unutar tanka za gorivo stizemo u hrabru Sunju. Klijentela lokalne birtije s nekim nejasnim ocekivanjem gleda kako se dovozimo pod krov i pitamo konobaricu jel ima kakva dežurna benzinska. Ona je već u mislima u nedjelji i kaže da više ništa ne radi i da smo zakasnili i da je sve propalo i da mogu prati tanjure. Na to se svi oko stola dižu i počinju vikati. Gledam gdje je TV da i ja vidim taj gol, a onda razaznajem da viču na konobaricu da je subota  i da benzinska radi još 9 minuta. Stižemo do snene pipničarke na benzinskoj i tenzija popušta.
Noć se spušta.

Vozimo u garažu puni Bosanske blagosti i Hercegovačkog osmijeha.
















Friday, August 15, 2014

To the long winding road

Nakon dvjesto i nesto jutarnjih kilometara prebacujem se na startnu poziciju u Bosnu. Kahva u obnovljenoj i uzurbanoj Modriči. 
Danasnji soferski radni dan ce trajati dulje od 12 sati na cesti. 
Putanja prati ceste istocne Bosne. Sto manje i sto zavinutije.

Nakon pedesetak kilometara opet stajem. Burek i jogurt u burekdžinici kraj ceste. Situacija kao s kavom u Italiji. Gdje god stanes nema lose.

Nakon Tuzle, a prije Kalesije dobivam sto sam trazio. Izvan naselja ostajem bez asfalta. Kaldrma na nekim mjestima dobro izbrazdana vodom. Vozim stojecki po strminama. Malo stanem zbog ljekovite tisine puste prirode.


Kraj puta se okrecu odojci i janjci. Zamisljam kako bi uz okretanje raznja pasala stara gradska upah-pag glazba ulicnog vergla.

Gdje danas pocinje road magic?
Prije Han Pijeska penjemo se na planinu Javor. Do prijevoja Pogled na 1193 metra.
Cesta se serpentinama i hairpin zavojima prolazi kroz borove sume do oblaka. Hladnoca ulazi kroz sve otvore na opremi. Cesta se zamaglila od oblaka na vrhu. Bajka s borovima. Austrija, Slovenija, Alpe, Javor...sve je postalo isto. Stajem da se bolje obucem i popijem vode.
Kraj mene se zaustavi pretrpani motor. Voda mi pocinje curiti po odijelu.
Japan?!? Zagrcnem se. Iz kaciga odgovore dva bijela osmijeha. 
Konichiwa! Kazem...i dobijem odzdrav i minutu japanskog. 
A ne znam vise. Cimer japanac na faksu me naucio samo nazive predmeta fizike i par prostota, pa to nije za uvod u poznanstvo.
Uglavnom gospodja i gospodin su par u najboljim godinama. Ljubav na putu.
Idu iz Australije natrag u Japan. Al prilicno krivudaju i ne zuri im se. On je zadnji put vozio kroz ove sume kad je bila Juga. Nema veze to s nazivima, objasnjavam...priroda je uvijek lijepa.
Slikamo se u svim kombinacijama sa zenom i motorom. Ne trebaju nista i dobro su. Kawasaki im prede, a u mislima su vec u toplom krevetu u Sarajevu.
I kako sad idete do Japana?
On udahne i krene s nabrajanjem: Dubrovnik, pa brodom do Sicilije, pa kopnom do Turske...Dama svaku lokaciju poprati kimanjem glave i osmijehom.
Oci mi se napunile vodom. Povedite i mene. Moze! Idemo...
Kako se kaze sayonara na vasem jeziku?
Dovičenju i vama!
Trubimo i pozdravljamo se slijedecih deset kilometara prestizanja...kako tko stane zbog fotkanja.












Iz Japana ulazim u Han Pijesak. Nisko raslinje i suha i mirisna trava. Zute livade i blagi brijegovi. Kao da sam se teleportirao na drugi kontinent. Intenzivan miris majcine dusice. Nesvjesno mi pogled skrece na janjetinu koja mirno pase.


Cesta je sve uza i ne sluti na dobro. Promasili i ja i Lady Garmin i karta koju sam nasao kao prilog novinama prije sto godina. 
Usred nicega na asfaltiranoj cesti nailazi mlada djevojka na biciklu. Pastorala. Ulje na platnu. Ne boji se ona sofera u crnom jer je krsna gorstakinja. Da, recite? Ne, ova cesta ne ide nikuda. Ne, ja idem nekuda - do svog sela, a cesta tamo zavrsava. Sigurna sam. Ne, nemam GPS na biciklu. Dovidjenja.

Izlijecem natrag na glavnu cestu za Gorazde.
Trubim opet Japancima. 

U Gorazdu, gradu heroju i gradu bajkera stajem u kaficu ispred kojeg su motori. Kratka kava. Domaci bajkeri me odgovore od sasave ideje da idem sumskim putem preko Zelengore. Dan je u zalasku i tamo bi me u prasumi docekala noc, vukovi i duhovi stradalih partizana.
Gorazde ima ogromnu, lijepu i plitku Drinu po kojoj se domaci spustaju sa slaufima promjera dva metra.

Dalje beskrajni kanjoni i kuce uz Drinu. 
Mogao bi biti raj na zemlji.


Nakon nacionalnog parka Sutjeska nocna voznja kroz kanjon od Nevesinja do Mostara. Ovdje cesta od hairpin zavoja prelazi u zapletaj crijeva.



Kasni čevapi u starom gradu. 
Odlazim potajice u hotel da me ne vide najzgodnije zene u Hercegovini.

 

Sunday, August 3, 2014

Slow light

Nedjeljno jutro u Staroj Čaršiji u Skopju se budi polako.
U puste i tihe ulice svjetlo ulazi sporo i pod ostrim kutem.
Šećem pola sata. Čistačice pospremaju sinoćnji dernek, ali polako...uz gutljaje kave...
Ulazim u otvorenu burekdżinica. Nude se sa sirom ili s mesom. I jogurt.
Uzimam kifl s pekmezom.
Burekmajstor priprema proizvod koji prvi puta vidim: okruglim nožem siječe bureke na komade od par centimetara i stavlja ih u mala peciva. Jedva stize pripremiti te minijaturne "hamburgere" kolika je potraznja.

Ponegdje građani Stare Čaršije piju jutarnju crnu ispred vrata svojih kuća. Pogledavaju krajem oka prema dnu šalice. Što li piše o prošlosti i budućnosti?
Klimamo si za dobro jutro.


Meni piše putovanje.
Inshallah.