Saturday, July 18, 2015

Flight Into the Infinite

Keep walking, though there's no place to get to.
Don't try to see through the distances.
That's not for human beings.
Move within, but don't move the way fear makes you move.
Rumi


Saturday, July 11, 2015

Gabriel u planini

Dorucak u prenocistu u gradu Kahta je kasnio jer je osoblje pozaspalo. Kako zbog vrucine imaju cjelodnevnu fjaku, onda zivnu predvecer, pa dernece uz caj do sitnih sati.
Sinoc su spricali komarce s nekim kancerogenim uzasom i nakon toga su svi bili u primjetljivo povisenom raspolozenju.
U jutro uz karte prolazim s Peterom po njegovim i mojim rutama. On zapravo putuje kako jedino valja: bez vremenskog ogranicenja i itinerera.
Danas vozim prema najistocnijoj i najjuznijoj tocki puta.
Cesta vijuga između brda od žute trave. Temperatura raste s visinom sunca. Zrak je toliko vruc da moram voziti s potpuno zatvorenim vizirom inace przi lice i isusuje oci.
Prva stanica je svojevrsni Lovercraftov Hram Starih. Arheolosko nalaziste najstarijeg hrama/svetista nepoznate civilizacije i religije u Göbëkli Tepe.
Šamanski hram stariji od 12.000 godina nalazi se na vrhu jednog od brezuljaka pored grada Şanlíurfa, na podrucju tadasnje Mezopotamije. Pretpostavlja se da je pripadao kultu mrtvih. Na dijelu otkopa se nalazi dvjestotinjak obrađenih kamenih stupova T oblika. Neki su visoki 6 metara i teski 20 tona. Na stupovima su uklesane zivotinje i ljudski likovi. Topografskim skeniranjem se ustanovilo da pored tog nalazista postoje jos neotkopane strukture starije od 18.000 godina.
Nalaziste je nekako odvojeno od svijeta, jer nema naselja i lako se zamisliti kao putnika kroz vrijeme.
Nedostatak objasnjenja za ovo mjesto je naravno savrsena podloga za bujanje maste teoreticarima veze sa svemirskim civilizacijama.
Cesta dalje vodi kroz pustu ravnicu uzduž Sirijske granice. Granica je u najblizoj tocki  udaljena 20 km sto je predaleko za vidjeti bilo sto. S druge strane je tuga, rat i velika ljudska patnja.
Na benzinskoj stanici samo odmaram. Odmah stize svjezi caj i okupe se znatizeljnici. Uvijek dva obavezna pitanja: od kuda sam i koliko kosta Mrcina. Pa iz toga konstruiraju svoju predodžbu o cudnovatom visokom blijedom strancu.
Ovaj put garçon točioničar zna od kuda sam po tablici.
Kazem mu da slabo govorim turski. Odmah me ispravi da su ovdje Kurdi. Pokazuje mi s ushicenjem na covjeka s malim motorom pored nas. To je pešmerga iz Kobanea! I nastavlja pricati na kurdskom kako ce sve ovo biti jednom jedan Kurdistan. Navodi imena gradova, oci mu se svjetlucaju, a svakim sirenjem njegovih ruku I see dead people.
Uz cestu, izvan gradova su vrlo skromne i vrlo siromasne prizemnice. Ipak, njihova mi se arhitektura jako sviđa. Oblikovane su  uz dva glavna faktora: minimum troskova i materijala i trajno visoke temperature. Kuca s ravnim krovom je jedna prostorija uz koju se produzava trijem vece povrsine od zgrade. Ispod trijema je veliki lezaj za cijelu obitelj prekriven starim tepihom ili sarenom tkaninom. U tom hladu se boravi preko dana i trazi spas u najmanjoj struji vjetra. Mnoge kuce uz trijem imaju naslaganu hrpu lubenica i dinja, pa i nesto zarade, ako kakav putnik zastane.
Meni je dovoljna vec ova uzarena lubenica s kojom se vozim na glavi.
Prolazim kroz stari grad Mardin. Stari centar, dzamije i sirijske ortodoksne crkve iz davnih vremena. Obavezno detaljno pogledati slijedeci put.
Danasnje konačište je još juznije. Grad Midyat. Grad je mali, stare jezgre i zatrpan zutom prasinom. U njemu nema znacajnijih znamenitosti osim odlicne i ljute kurdske hrane. Al za veceru je rano. Do iftara jos par sati. Moje datulje i breskve u koferima Masine me drze cijeli dan. Prolazim kroz grad i jurim u brda prema Siriji.
Vrhunac dana i jedna od vaznih destinacija ovog puta je 1618 godina star i stalno naseljen manastir Mor Gabriel poznat i kao Deyrulumur.
Sagrađen  397. na ostacima Zoroastrijanskog hrama(!) nekada je bio skloniste i svetiste tisucu monaha. Danas ovdje zivi nadbiskup, tri monaha, desetak kaluđerica i osamdesetak studenata i civila.
Kasnim, jer radno vrijeme za posjetitelje je proslo. Pustaju me unutra, ali vec na vratima ispituju tko sam i odakle.
Student me brzo provede kroz ugodno hladne prostore manjeg dijela inace ogromnog kompleksa sagrađenog samo od kamena. Kazem da bi zelio sutra u jutro prisustvovati liturgiji. Mora odobriti nadbiskup.
Vode me do visoke sjenice u kutu terase. Tamo sjedi nekolikonsjblizih suradnika, civila, jedan monah s crnom kapicom, mantijom i natikačama s aramejskim tekstom u rukama i malo postrani ugodno smjesten u stolici: Mor Timotej Samuel Aktaş nadbiskup metropolit od Tur Abdina.
Odjeven u habitus i carape boje jagode ispod proviruju crne hlace, a cijelu glavu prekriva crna, uska kapica s izvezenim bijelim krizevima. Naocale, bijela brada i stroge obrve.
Sve su mu vec rekli o meni. Predstavljam se imenom i prezimenom, otkud sam i sto bi zelio. Nadbiskup je nezainteresiran i dosađuje se. Röntgenski pogledi svih oko mene. Samo monah u svijetu svetih pergamenatanesto podcrtava i dopisuje na aramejskom.
Pa zasto hocu na liturgiju, pa i druge Sirijske ortodoksne crkve pjevaju na aramejskom,. .itd. Kazem da putujem izdaleka i da je ovo najdalja tocka puta samo zbog njegovog samostana.
Sad mi pokazuje da sjednem. Stize i casa s vodom.
Kratak razgovor. Njegova pitanja idu u smijeru otkrivanja mojeg konteksta. Vecinom sutimo.
Napokon ga uspjevam malo dojmiti pricom o Rumiju Mevlana, kao jednom od vaznih tocaka mog puta.
Dobivam dozvolu za dolazak. Sutra u jutro prije 6 na vratima. Oko mene smeksani pogledi. Stize i çaj.
Ne bi da ga slikam, pa prilazem jednu s interneta.





Friday, July 10, 2015

Cabernet Sauvignon iz 62.g. p.K

Kapadokiju napustam s nejasnim dojmom da nisam ni priblizno vidio sto sam zelio.
Bila je potrebna bolja priprema putovanja. Pokusati opet neki treci put.
Negdje kod mjesta Pinarbaşi i kratke stanke nakon ljubaznog razgovora s prometnim policajcem i racuna koje potpisujem s Elvis Prestley krajolik se pocinje mijenjati. Cesta se spusta ravno prema jugu. Zuta trava zamjenjuje sve zeleno. Jos nije podne a pojavljuje se novi oblik vrucine. Suhi topli zrak koji grije opremu i sve sto je dotakne.

Prethodnih dana spomnjane Mediteranske vrucine su za ovo bile samk gnjavaza s vlagom u zraku.
Danasnje odrediste je Kahta. Mali gradic usred zutih brda bez drveca u podnozju planine Nemrut, pored velikog fjordolikog akumulacijskog jezera brane Ataturk.
 Ljudi ovdje zive od turistickih usluga za posjetitelje  arheoloske i skulpturne musake na vrhu Nemruta.
Stizem u hotel s neobicno velikom kolicinom adrenalina. Dotuklo me nepotrebno, jednodnevno cekanje u Görëme, pa bi sad samo po kilometrima smolnatih turskih cesta.
U hotelu prava 'horizons unlimited' atmosfera. Odmah zapocinjem duge i detaljne razgovore s Peteom, Australcem iz GS plemena. Na njegovom trideset i nesto godina starom GSu (R80) je preminula getriba, pa sad ceka paket iz Njemacke. Ima doma i sestru moje Mrcine, samo je smrskana. Kengur u voznji pri 120km/h i te stvari...
Pete je u Tursku stigao s Istoka i prosao Kinu pa je sad jadan kod mene na unakrsnom ispitivanju.

Tu je jos i bracni par preumornih isto(!) Australaca, nevezano na ovog prvog.
Svi su na rubu ocaja jer se u malom gradicu zbog Ramazana ne moze nac ni kapi pive.

Oko hotelića je inace angazirano skoro deset potpuno dezorijentiranih i neorganiziranih domacih. Glavni gazda sve to letargicno promatra, pa kad mu se ucini da mu je svih deset na grbaci jer samo puse i srcu caj, onda drekne,na sto se ovi razjure u raznim smjerovima. Sto dalje od metle i suđa.

Odlazim do centra, koji je zapravo ulica duga 250m s nacickanim ducanima i zalogajnicama: pide salonu, börek salonu i kebab salonu.
Stanem ispred jednog koji izgleda kao da se zapalio. Dim, graja i strka.
Za dva sata je running dinner i tri poduzetna decka loze ugljeni rostilj i trpaju piletinu iz finog paca na vatru, pa sve uredno pakiraju i cekaju musterije.
 Parkiram tenk, na sto se pola ulice sjati. Priđem do rostilja s izrazom nesretnog tuljana. Obicno, ovih dana, prije 8 na vecer se još ne posluzuje hrana i trebam nagovarati gostionicare da mi u straznjoj prostoriji daju jesti. Imam to zapravo i pravo jer nisam clan religijske zajednice, pored toga sam i putnik, sto koliko poznajem pravila omogucava prehranu i za vrijeme posta.

Al tko bi to sve objasnio. Decki mi kazu kakva je stvar s njima a meni pokazu mjesto unutra da se sjednem.
Za par minuta stize najfinje pecena piletina, zdjela salate od krastavaca i paradajza s maslinovim i hrpa tankih, netom pecenih lepinja.
To je ona vrsta fine, jednostavne i okrepljujuce hrane o kojoj putnici po Istoku pricaju vec stoljecima. Dakle, ne restorani, meze i slozena jela, makar izuzetno fina, vec male i zivahne radnje kraj glavne ceste, s velikim prometom i do tri jela na meniju.
Sad je sest i sunce je visoko. Sjedam sit i sretan na Masinu i letimo do 50km udaljenog Nemruta.
Pored antickih skulptura to je i nacionalni park.
Na vrhu puše svjeze i vidi se 50km do obzorja. Skulpture je 62 g.p.K. dao postaviti kralj Antioh I od Kommagene. Kipovi s glavama su stilska mjesavina Grckih, Armenskih i Perzijskih bozanstava. Pored svakog su bila uklesana i imena kako bi danasnje generacije dobile predodzbu kakve je religijske i dnevno političke nocne more prolazio jadni  kralj kojem nisu nikad nasli grob.
Glavna skulptura je "Zeus Oromasdes" (Ahura Mazda).

Zanimljivo je da su skulpture razmjestene u poziciji u kakvoj su bile planete Mars, Merkur i Jupiter na dan 7. lipnja 62. Pa se po tome datira njihovo postavljanje.

Na vrhu je vece iznenađenje poznanstvo s nekoliko tridesetogodisnjih Istanbulžanki i Amerikankom. Naime, u jednom trenutku dame mi donose casu suludo mirisnog Cabernet Sauvignona iz vinograda iz okolice Istanbula.

Na povratku u selu u podnozju Nemruta kupujem kraljevske tresnje.
Najbolje turske kiraz.