Monday, July 28, 2014

Real deal

Planirao sam taj tjedan dana godisnjeg prozivjeti na Otoku gdje vrijeme stoji. 
Kao jedinu terapiju protiv neizlijecive insulomanije.
Nakon nekoliko dana tretmana opojne imortele, slanog vjetra, zaglusen ditirambom, paukove svile omotane oko glave, izmucen hladnim dubinama, mastan od maslina i nogu duboko u pudrastoj crvenoj prasini bit cu proglasen  princem egzilara.

Izlijecemo iz garaze u sivo ponedjeljacko jutro i vremensku prognozu olujnog vremena slijedecih sto godina. 
Oktavijanov grad nas nijemo pogleda i gradjanski zaprepasteno zakoluta ocima.

Zato mi po plinu, nakon dva tri raskrsca prelazimo Rijeku i nestajemo u sivom.

Kasno sam primjetio da je doslo do greske u sustavu za upravljanje, navigaciji, pobuna posade, u ovom slucaju zapravo Masine....
Krivo smo skrenuli. Umjesto na Jug nas vuce nesto na Istok. 
Pokusavam zaustaviti, ugasiti struju, okrenuti guvernal. 
Berta me otela.
Svaki otpor je uzaludan.

Opet smo na Staroj cesti. Iste stanice, carine, uniforme, zastave.
Svi nam masu i zele sretan put. Dok druge skidaju do gaca i rastavljaju auto do rinfuze.

Kisa/sunce/kisa/sunce/bambi napolitanke.

Berta se smilovala i odvezla me kod gazda Rajka u Nis na najbolju pljeskavicu i sopsku salatu. Porcije su za Velog Jozu.
Dok gutam vraca mi se zivot i snaga. Gledam Nislije dok prolaze. 
Zene su ovdje nevjerojatno i neupitno zenstvene u svakom svom atomu.
Masem drugaru iz mjenjacnice koji je pazio da gradsko komunalno ne odnese bezobrazno parkiranu Mrcinu.
Mi idemo jos juznije.
Odjel navigacije nas vodi najmanjom lokalnom cestom od Niske Banje do Pirota. Gradi se autoput za Bugarsku i desetak kilometara vozimo kroz bordo pirotjansko blato. Kuce u Niskoj Banji pamte neke sjajne dane.Ali jako davne.

Vozimo dalje bez naselja, krivudavom, uskom cestom, kroz sume i preko brezuljaka u koje su se zabili pamucni oblaci.
Sipi rosulja. Prekriveni smo bordo tockicama.

Na izlazu iz Srbije najopakiji policajac sa dvjesto kila zive vage predamnom rukama njise francuski kombi sa pet izbezumljenih glava. Nesto su krivo rekli. A vjerojatno im je samo tablica francuska, dok su duse slavenske...
Okrece se prema meni i kaze "Izvolite!"
Dam pasos, a on raznijezeno pogleda Debelu, pa mene i rikne saptom "Prijatan put"
Na Bugarskoj strani kroz prozorce proviri preplanula i obrijana glava sluzbenika u kosulji bijeloj od reklama za detergent.

Tesko je tocno prepricati sto je rekao, ali poceo je vikati drzeci se za glavu: "Kuda?!, Sta?! S tim, jao lele pa zima je i pada kisa, kako u Istanbul? S ovim??! Jao kuku, begaaaaj?!"

Par metara dalje opci potop granicnog prijelaza: plivamo izmedju dubokih graba s vodom koja se prelijeva s ceste na njivu. Policajac vristi na zenu koja metlom tjera milijune kubika blatne vode. Vozim stojecki jer smo u vodi do pola kotaca.
Sastrane je freska od tri sofera koji sve to sutke gledaju, stoje ko ukopani, a od usta preko majica do crnog asfalta popadale im ljuske kostica. Zena s metlom pogledava i ceka svoj trenutak da prodje potop pa da ovima pomete te kostice.

Mi jurimo do centra Sofije.
Susretljivi liftboj u hotelu nalazi sigurno skroviste za Bertu. To je back office kuhinje gdje konobarice dokaze zapaliti, a cistacica dozivljava slom zivaca jer od Masine vise ne moze do zutog i crvenog kontejnera za smece, pa sve ljutito baca samo u zeleni. Liftboj namiguje da je sve u redu.

Tus/krevet/caj/toblerone cokolada.
Centar grada drugi put.

Wednesday, May 28, 2014

Il gran finale

Doručak u kuhinji kod fenomenalne i ljubazne signore Fulvie.
Kafetiera Bialetti, maslac na toastu i pekmez.
Čini se da signora posjeduje cijelu zgradu.
U sobama je puno knjiga i uzoraka s putovanja.
Kako se lako razumjeti s ljudima koji su vidjeli svijeta.

Sa žaljenjem odlazim iz Genove a da nisam posjetio Mercato Orientale.
Možda da se vratim uskoro samo zbog toga?

Povratak je potpuno abnormalnih 900km po autostradi.
Abnormalnih nama ljudima, al Mrcina kao da je samo to čekala.
Bokseri predu, gas je zašarafljen na 140, sunce i oblaci se prepiru na nebu, tunela ima više nego otvorene ceste.
U šoferskoj birtiji kraj ceste ručam paštašutu i salatu.
Skuhala ih sitna južna Talijanka sa sunčanim pjegicama na nosu.
Za njen osmijeh bih trebao otpjevati pola Don Giovannija, pa samo sjedam u ugao i pozdravljam se svakim zalogajem s Italijom.

Zahvalnost što sam imao svaki trenutak puta.

(na raznim mjestima pronalazio sam i opomene)




















Kasnije još samo jedan udah macchiata.
Za najbolju kavu se ipak mora biti u Italiji.

Preko lokalne ceste kroz Sloveniju i hladni Gorski Kotar (11°C) u topao krevet.
Zaspati je naravno nemoguće.
Ili je ovih 12 dana bio san?




Tuesday, May 27, 2014

Lavande ride, street fragrances i Đenoveški neorealizam

Nakon Arlesa odabirem najduži put do Genove: preko Provance, planina, malih gradova i klanca rijeke Verdon.

Put traje dugo, vodi zavojitim lokalnim cestama, većinom u putpunom miru prirode.
Samo traje dugo, za današnje planirano odredište u Genovi.

Nakon drvoreda u Portugala imam nastavak u Francuskoj. Ipak, ovdje su ovdje platane epskih dimenzija. I visinom i dužinom. Drvoredi kraj francuskih cesta su tuneli kroz uredno podšišane spojene krošnje. Pa ne znaš da li bi se vozio ili stajao u tom zelenom svodu.
















Gotovo dvosatna vožnja serpentinama kroz  klanac iznad rijeke Verdon završava gradom Grasseom.
Ovdje se nalazi nekoliko tvornica parfema. Ulice mirišu po slatkastoj bazi.
Bilo bi sjajno u "Le Studio des Fragrances" složiti neki svoj miris. Ali nemamo ni vremena ni 45€ za taj užitak.

Penjem se na planinsku cestu iznad Azurne obale. Još 200 km nakon preteškog dana na planinama Provance. Sad je ipak lakše jer je na autoputu svježije, veća je brzina i andrenalin te drži budnim i odmornim.

Slijećemo u Genovu. B&B hotel je opet soba u velikom stanu pored glavne lučke ceste. Na obali mora je ogromna zgrada za stotinama osvjetljenih prozora. Valjda neki uredi koji rade i po noći.
Kad se razdanilo shvatio sam je je to parkirani kruzer.

Prije spavanja idem na prozor pogledati Debelu koju sam parkirao nezaštićenu na glavnoj prometnici u luci. Ne vidim je s prozora. Ali dolje se oslobodilo jedno parkirno mjesto. Silazim u japankama samo preparkirati u rikverc 50m do mjesta ispod mog prozora.

I tu počinje klasični talijanski neorealizam.
Hodam po glavnoj cesti uz parkirane aute prema motoru. Prolazim pored mladića koji stoji i užasnuto me pogleda. Nedaleko je parkiran auto u kojem vozač i mlada dama na noćnom poslu nešto izvode. Gledam negdje u daljinu... Imam ja svog posla. Mladić na ulici je frend ovog koji je u autu pa vani valjda stražari...
Sjedam na Mašinu i stanem je ugašenu vući unatrag prema slobodnom parkiralištu. Pazim kod zaobilaženja auta sa Sodomom i Gomorom da ga ne bih ogulio koferima. U taj čas dolazi i treći auto i staje pored ovog griješnog i točno iza mene. Sad ih je tri u redu i ja ih više ne mogu zaobići jer je glavna cesta vrlo prometna. Malo mi je neugodno što sad stojim kraj ovih u akciji, ali još više mi je neugodno jer je taj treći auto policijski. Murija izlazi van i kreće u moralnu analizu ovih u autu. Kurva skače van iz auta i ulazi u grmlje. 
U jednom djeliću vremena svi s upitnicima iznad glave gledaju mene u majici, trapericama i japankama, kako stojim u kadru. Jer svi imaju ulogu u ovom prizoru osim mene.
Buonasera, kažem lijepo i palim sva četiri žmigavca. Kako bi bilo jasnije da sam ovdje samo privremeno. Slučajni prolaznik gospodine naredniče. Ne kradem ga, vidite, evo imam ključ.
Samo moram čekati da se auti maknu jer ne mogu dalje.
Murija obavi legitimiranje vozača, radnicu niti ne pogleda i ode. Ovaj vanjski zaprepašteni frend skače u auto. Vozač ima izraz gladne mušterije i nevoljko odlaze. 
Vučem Debelu brzo unatrag i parkiram je. 
Bježim u sobu. Spavanje.