Vade Mecvm

Thursday, June 9, 2016

Dva Grada


Read More »

Sinkronicitet

Prvi put na Istok
Prije šest godina
Bilo je sve
Blistavo i strasno

Organizacija puta bez pameti. Samo zelja za naprijed, sto dalje, sto vise ceste.

Tad sam u prolazu kroz mali gradic
Erzincan na istoku Anatolije, obnevidio od gladi slucajno(?) stao pored restorana u centru.

Poslije sam godinama gnjavio sebe i poznate s pricom o najboljem kebabu pecenom na drvima. 

Danas trazim taj restoran. Erzincan se od tad potpuno promijenio. Preuređeni centar i glavna ulica po kolicini ducana, restorana i blijestecih reklama sad imaju vizuru nekog manjeg razvijenog germanskog grada. Osjeti se povratnička ruka.

Ramazan je, al ovdje se sve dimi od kebaba i nasmijeseni ljudi sjede u restoranskim interijerima. Ne mogu nigdje parkirati bas pored neke hrane. Promet, semafori, trubljenje.

Izlazi auto s parkinga i slucajno savrseno parkiranje pred malom, sarenom kebabdzinicom.Sjedam u nutra i izgubim se u vremenu.

To je naime bas
Moja uber pecenjarnica
Isti gazda koji povremeno
Na ulicu vikne bujrun
Isti bozanstveni döner
S vatrom od drva 
Pored je i novi, pileci
Ali na plin

Putujem svakim
Zalogajem kroz refleksiju
Sjedim li to sad
Ili onda
Sto se sve dogodilo
Sto bi sve moglo
Biti kad sjednem
Slijedeci put
Koje su konstante

A sto se u meni

Promijenilo

Dalje na cestu kroz oblake.
Obicno kad putujem bez obzira na slicnu ili istu rutu gledam kako bi svaki put konak bio u drugom gradu. Od toga je izuzet samo Istanbul kao metagrad i posebna planeta.

Od ove godine ce to biti i carobna Amasya.

Neki duboki mir zove iz planina koje okruzuju grad. Otomanske urbane kuce gotovo nedirnute iz onih vremena. 

Zenske fizionomije čuvaju tajne iz vremena kad su u Amasyu dolazile princeze na odrastanje. Geneticka arheologija bi mogla otkriti razloge njihove tamnije puti, divljih azijskih očiju i oblih proporcionalnih lica.

Muški po ulici su kicoši u špic papcima, uskim hlačama i dugim, raščupanim zulufima. 

Čeka se iftar koji počinje pucnjem iz topa i pjesmom imama. Konobari viču i zovu u blijestece restorane. Kompletna iftar večera za desetak lira.

Pjevana molitva je zapocela i sve ulice opuste. U trgovinama i uredima vecera se nesta fino iz srebrnih lonaca donesenih od kuce. Pocne se s datuljom i gutljajem vode, pa topla corba nakon koje slijedi nesta konkretno.

Meni je veceras želja za slasnom pide sa sjeckanim mesom. Propjesacim cijeli grad dok ne stignem na vrata skromne pekarnice. Unutra osoblje bas dovrsava svoju veceru i toci caj. 

Malo iznenađeni brzo se organiziraju, konobar trci s google translate mobitelom u kojem umjesto prijevoda kakav pide zelite pise 'Ajmo pričat o Pidi'.

Sve se umiri kad na stol stigne vruci, narezani slasni pide, casa ajrana i tanko narezana salata od luka s octom.

Jedem polako.
Da potraje do
Slijedece godine.

Read More »

Tuesday, June 7, 2016

Zima

Danas je u Iranu prvi dan Ramazana.
Dan kasnije nego u Bosni, pa taj dio moram istraziti. Da nije razlika lunarnog i solarnog kalendara.
Dorucak u hotelu je serviran.
Kaurini žvaču jaja i salatu
Tabriz se polako budi.
Pakiram se stisnutih vilica.
Sta mozemo.

Riknula mi satelitska navigacija. Po treci put. Odavdje bi svatko ionako mogao i zmirecki do doma. 

Na granici uobicajeni cirkus. 

Na Iranskoj strani sve ide svojim tokom. Potpis ovog efendije, pecat onog, pogled treceg, klimoglav bossa, neprimjetni trzaj brka uberbossa, ceskanje po glavi zadnjeg na rampi.

U Turskoj sam se odmah predao i sve priznao, pokajao se i pokazao uplatnicu za kaznu u nadi da me nece i treci puta policajci u civilu kojima vire drske od pistolja iz gaca voziti u kombiju na drugi kraj prijelaza da fotokopiraju uplatnicu.
Petnaest minuta kasnije vozimo se u kombiju s policajcima i pistoljima u gacama i uplatnicom na fotokopiranje.

Sve je danas usporeno i tiho. Osjeca se sadasnji trenutak i dio puta koji polako istjece.

Cak sam i hustleru koji mi se odmah rukama obuhvatio za nogu i kojeg vucem po podu carinarnice na kraju rekao, da mi je bas zao, al da cemo njegovo radno mjesto ugasiti do slijedeci put.

Sunce sija jos tih
Par kilometara pored Araarata i
Njegovog vjecitog oblaka.
Samo Noa podbada:
Ajde sta si se stiso?
Napunio si se ljepotom.
I kakav ti je to carobni kilim
Kad ti vozis njega?

Iz zutog sunca i prasine
Vozimo u crne planine
U magli i oblacima
S pokojom munjom

Kako se cesta penje
Preko 2500m
Tako se pojacava kisa
Olujni vjetar
I hladnoca s mrtvackim
Prstima za vratom

Racunam kako je od
Prekjucerasnjeg znojnog
Tehrana
Sad temperatura pala
Skoro cetiri PUTA

U jednom zavoju na
Prijevoju prije Erzuruma
Susnjezica na travi

Pljusti nemilosrdno
Vec pet sati
Naravno da mi je
Sve propustilo

Oklopna vozila
Mitraljeska gnijezda
Mladi Otoman
Specijalac na
Checkpointu
Do zuba suvremeno
Naoruzan viče
Otkud si, kamo ides
Sta imas tu i tu i tu
Nije puco

Poslije samo
Smeđe ovce i
Njihovi cuvari
U sakou s puloverom
Vrecastim hlacama
I francuskom kapicom
Nabijenom ravno
I crnim brkom
Plus kisobran

Na semaforu mi prilazi
Desetogodisnja prosjakinja
Lica rastopljenog necim
Strasnim
I ocima nekog dragog
I poznatog
Samo da me podsjeti
Da me podsjeti
Da su tuga i bol
More najvece

Read More »

Jos Dva Koraka Kroz Žuto

Iz Qale Bale vodi duga cesta kroz ravnicu.

Po njoj pretrcavaji zuti gusteri duzi od pola metra. Neki nisu nocas bili dovoljno brzi pa se mogu razgledati izvana. I iznutra.

Ovaj nacionalni park je dom
Leopardu i azijskom majmunu.
Bio je za jednu noc
I hrvatskom.

Kasnije propadamo
U tehranski prometni inferno
Vozaci i pjesaci
U hodu po rubu
A i vrucina je ko iz

Na vratima
Javne garaze
Srecem konsterniranog
GS druga
Iz Austrije
Ne moze docekati
Vise tu faking
Vizu za Uzbekistan
I nakon sto dana
Vraca se doma

Sto
Sretnik

Sutra u jutro
Do Tabriza u zutom oblaku
Puse pustinjski vjetar
Sve je zuto
I oci i pluca
Padne koja kap
Vruce kise
Pa sve to zuto
Zalijepi po nama
Nastavljamo
Obuceni u Iran

Na vecer
Secem po tabriškoj trznici
U sklopu bazaara

Veliki pladnjevi
Puni crnog duda
To me drvo i plod
Vracaju par stoljeca
Kad sam bio neki
Vitez,pčelar,iscjeljitelj
Nešta

Sutra sluzbeno
Ovdje pocinje
Ramazan
I na izvolte
Su datulje svih sorti
I glikemijskog indeksa
Tisuću hiljada

Srecem stare frendove
Od prvog dana
Mjenjač love na ulici
I osoblje koobide
Restorana
Mašu i dobacuju

Moglo bi se rec
Da sam
Domaci

Read More »

Sunday, June 5, 2016

Stay You Fool

Sinoć prije spavanja
U goste mi došao
Mladi par iz Tehrana
S djetetom
Kazu samo rade, rade
Pa pobjegnu ovdje
U tisinu i ljepotu
Da ozdrave

Nakon spavanja na trijemu
U sjajnom ogromnom
Mrezastom satoru
Koji se iz torbe sam
Otvori i ispravi u trenu
Ustajem rano 

Domaćin predamnom
Friga jaja na nekoj masti
Bez mirisa ni okusa
Umačem lepinju u
Pire od datulja
Feta sir i
Slatko od bresaka

Danas se zatvara krug puta
Jos dva dana stvarnosti
A onda opet san



Read More »

Fatamorgana

Sanjam kako putujem na letecem kilimu i stizem do poznatog mjesta ali u Iranskim planinama. Znam da ne moze biti java i smijem se sebi što izmisli umorna glava. To je selo Lastovo, ali od žute, zemljane cigle. Mirisu oleandri, loza po dvorištima, smokve uskoro za branje. Strme i uske kamene ulice vode kroz prolaze između kuća. Nadvoji, prolazi, usnule kuće, drvena vrata od konobe, ekipa pred dućanom.  Tu, iza vrata netko sprema gradele.

Čeka me čaj na tepihu na trijemu dok pada mrak i s brda se spušta povjetarac u breskvine krošnje. 

Možda se više ne probudim.


------------

Selo se zove Qale Bala (Visoki Dvorac), šezdesetak kilometara od glavne ceste iz Mashhada za Tehran u nacionalnom parku Khar Turan. Čini se da ovdje dolaze Iranski šmekeri na odmor. Postoji i neka moderna vila iznad sela. Sve je picnuto, uređeno i konzervirano, ali bez intervencija. Petstotinjak ljudi živi na stari seoski način.

Stranci turisti su ipak vijest s naslovnice. U prolazu po selu zbog fotografiranja pozdravio sam sve stanovnike ponaosob.  Uobičajeno nepovjerenje prema fureštima je u mojem slučaju bilo ublaženo zbog faktora iznenađenja.

Read More »

Čarobni kilim iz Mashhada

Besanu noc nakon koje slijedi 650km iz pustinje u planine Khorasana uz finale s pljuskom od kojeg te kapi zabole na ruci ne bih vise probao. 
Samo da uđe u zapisnik.

Morao sam stati svakih 100km da se malo zdođem, pri čemu bi se pozaustavljali kamioni i auti iz kojih bi izasli cestitari, slikanje i...ma...

U najsvetiji Iranski grad Mashhad nosim ključ od sobe koji mi je dala tuzna mlada Japanka u Yazdu. Vozi se po Iranskim pustinjama autobusima i spava po budget smjestajima samo da zaboravi to nesta ljubavno. Kljuc predajem Valiju, ekstrovertom adrenalinskom prodavacu starih tepiha koji u podrumu zenine kuce ima 'non smoking homestay' za budzašto. Uberbasic smjestaj uz domacu hranu. Plus što te Vali posvoji, izljubi, nahrani i proda šafran i ćilim i uz tesku muku ipak ne i tirkizno prstenje.

Uz glavobolju od umora i kise na rubu snaga pitam ga na vratima ima li mjesta za mene. Kaže uđi, kljuc ti je taj koji mi vraca Japanka, a Mrcinu stavi u džepnu garažu. Na tepih?! Ma da, to je tepih za garazu.

Prvo sto mi stize je çaj i po tome se smještaj na Zemlji dijeli na gostoprimstvo i sve ostalo. S čajem i kojom datuljom se umorni i nabrijani putnik smiri i opusti. Onda moze sve drugo. Vecera je za pola sata, vrući tuš je ovdje, a krevet tamo. Spavaonica sa šest kreveta i soba samo za mene, jedinog gosta. Prostorije su obučene od poda do plafona u tepihe i ćilime svih sorti, epoha, skola, metoda i tehnika, te plemenskih, vjerskih i politickih motiva.

Mogao bi jedan postati moj. 

Večeramo na terasi na tepihu. Prvo domaca gusta juha od povrca i piletine. Nakon toga basmati divota kao prilog, a na tanjuru pečeni patlidžani i paradajzi, pire od karfiola i halucinantna piletina prethodno pacana u šafranu. Salata i neizostavni dugh ciji slankasti okus samo otvara apetit.

Pokusavam slijediti Valijevu bujicu recenica i misli. Vecinu stvari izgovori prije nego ga pitam. To me brine jer cu ostati bez para, pa se drzim price o siromasnom Hrvatu. Praznik je (dan smrti im.Homeinija) i bazar ne radi. Pokvareni su mi planovi da ovdje uzimam šafron. Iran proizvodi 90% svjetske količine i cijena mu je 25 puta manja nego u Zg. Ima Vali, najfiniji 'Sargol' vec spakiran i zove odmah na berbu u rujnu na sestrinu plantazu. A tek da vidim tepihe...

Kratki popodnevni nap me vraca u akciju.
Mashhad je sveti grad Šita u rangu Meke i Medine. Hram imama Reze je kompleks džamija i trgova velicine trga sv.Petra u Rimu. Organizacija i uređenje unutar hrama je za nijansu iznad zapadnih. Stvari se ostavljaju u garderobi, fotografiranja nema, a u središnji dio hrama ulaze samo muslimani. Dame koje su ionako u maramama ovdje se dodatno ogrnu od glave do pete, ne nuzno u crno. Vodiči u tamnoj livreji s žutom peruškom za prašinu. Teze pokretne razvoze u kombinaciji kolica i segwaya. Stotine vrhunskih tepiha za molitvu i odmor. Dio u koji ne ulazim blijesti iznutra od kristalnog stakla, ogledala i lustera.

Cijelo vrijeme s razglasa muskarac pjeva i plače. Pretpostavljam da prepričava događaje vezane uz stradanje im.Reze. Po kutevima hrama i na tepisima zene i muskarci plaču.

Oko ponoci pješačim natrag u Valibabinu špilju. 

Na putu prizor s djetetom koji me razbije u komade. To moze biti i u Iranu, Istanbulu ili Zagrebu. I podsjeti da smo svi mi s našim materijalnim sjajem i bliještećim stvarima promašili smisao dok god postoje najmanji i najslabiji kojima nismo pomogli.

Read More »

Friday, June 3, 2016

Noc u Iron Butt Hotelu

Pred kraj izlezavanja na tepisima kraj karte i kriski lubenice pojavio se i sam Maziyar.

Pricamo o svemu kroz ideje o slobodi i prirodi.

Na ovo roditeljsko imanje je dosao prije sedamnaest godina sa suprugom. Uredio imanje i prima goste, putnike i turiste, kao u svoju kucu, napominje, ne u hotel.

Sad je kraj sezone jer dolaze temperaturex pa sam jedini gost. Vruce je.

Nije nikad bilo preko šezdesetpet, odmahne i pripali kratku iransku cigaretu. U kuci je i tada ipak puno manje.

Oaza je šuma palmi koja postoji i zivi od prirodnog izvora slatke vode. Zime su blage, ali proljeca znaju biti preverljiva s pustinjskim olujama i izlijevima rijeka.

Jos mi sa srecom u glasu objasnjava kako kada spava u pustinji, ulovi komarce pod svjetlom baterije pa njima hrani skorpione i pauke koji mu dolaze na ruku. Odlican uvod za moj smjestaj veceras.

Nekoliko sati kasnije, prije zalaska sunca, na par kilometara od glavne ceste pronalazim suho korito potoka koji nabuja, nadam se samo zimi i podizem mrezasti dio satora. Pustinja ima teksturu kupskog šodra, bez školjki, jel.

Bila je to ipak zuljevita, besana noc pod zvijezdama u moto odijelu i beskrajnoj tišini. Plus lucidne halucinacije koje su to nadam se i bile.

Prije svitanja zapuše pustinjski jutarnji, srusi sator, umije me prasinom i vrati na cestu.

Danas je praznik i malo toga otvoreno. Već u šest ujutro ulazim u usnuli Tabas. Po parkovima i parkiralistima spavaju putnici i njihovi auti. Dugo je do Mashhada u jednom danu i ovo je savrseno mjesto za pauzu.

Sjedam na stolicu ispred ducana. Iz džamije preko puta pjesma imama. U Iranu je obredna pjesma drugacija od onih koje sam do sada cuo. Vrlo ugodna kao background kadrova i na dulje vrijeme.

Doruckuje se ispred ducana. Lepinju veliku kao novine trgaš i umačeš u mast (kratko a). To je gusti i slasni Iranski jogurt, malo posoljen i s laganim soundom češnjaka. Čajem ispireš prašinu, a vjetar ti nosi novu.

Jos ima dosta do Mashhada.


Read More »