Na fenomenalan, sjajan i sunčan dan (s vjetrom !) krećemo na put.
Ima nas troje: Berta, Speederman i ja.
Speederman je vrhunski majstor precizne mehanike i mjernih uređaja. Uredio je penthouse u Bertinom mjeraču broja okretaja. Inače slabo izlazi, ali kad broj okretaja prijeđe 5000 onda hoda po staklu i nadzire mjerenje sa svi 16 pari očiju. Pri tome plete mrežu za koju se čvrsto se drži sa 8 nogu.
Vani je indian summer i Speedermanovi rođaci putuju na vjetru držeći se za svoje sjajne niti. Ima ih milijune pa se zapliću za Bertin vjetrobran i moju kacigu. Putujemo tako zamotani u paučinu povezani s cijelim svijetom.
Nakon zagrebačke obilaznice silazimo na prašnjavu cestu i preko Krapine počinjemo uspon u brda. Miris šumske svježine prodire u kacigu i otvara strašan apetit za kilometrima.
Garminuša luduje, skreće me u vinograde, karta je iz 2008. Berta povećava broj okretaja, Speederman koluta očima. Uglavnom mučimo se s lokalnim cestama između Krapine i Zaboka. Svi znaju samo za autoput.
Međutim za njega je danas proglašena potpuna zabrana korištenja, a novac ušteđen od putarina biti će pojeden u running sushi baru u Grazu.
Slovensku granicu pokušavam prijeći preko malograničnog prijelaza kako bi izbjegao autoput, ali stvar je zapravo ilegalna, pa se vraćam na glavni ulaz.
Našeg policajca pitam jel mu trebam što pokazati. "Pa mogli bi".
Dajem mu pasoš i kažem "Mislio sam da više nema granice".
Na to on duboko uzdahne i vrati mi pasoš gledajući nekud u udaljinu i razmišljajući da ponovno krene redovno u streljanu na vježbanje.
Kod Ptuja opet prava cesta. Sunce diže temperaturu i dan je na maksimumu.
Slovenija bez autoputa je opet uzbudljiva kao nekada gledana iz mlađih očiju.
U Austriju se ulazi kod Murecka (slovenski: Cmurek) preko vrlo uskog, starog mosta.
U susret nam dolaze: stare i šarene kuće čija drvena konstrukcija proviruje iz žbuke, gostionice imaju otvorena vrata. Svi drugi imaju zatvorena. Nacionalni je praznik. Dvorišta pored ceste nude najbolje, organičko i mirisno bučino ulje. Ne stojimo, već idemo na glavnu cestu za Graz. Zašto uopće ikad idem autoputom?
U Grazu je mir. Zastave na kućama i zatvoreni dućani. Na prarkirališti Louisa skidam skoro do gaća zimsku opremu jer je vani za picigin. Pored mene doplovi BMWova krstarica sa slovenskim bračnim parom. Svira umpah-pah glazba na zvučnicima motora koja mi uvijek razvuče osmijeh zbog te turbofolk sreće i blesavosti. Gledaju u mene u gaćama, pa u zatvorena vrata dućana, pa u nebo i odlaze noseći umpah-pah sa sobom.
Ručam kod japanaca. Midori. Dobro poznata adresa gdje Balkanac za svoje novce pojede sushija i wasabija koliko želi i ostavi restran u inventuri i žalosti.
Odluka je da se ide lokalnim cestama do Klagenfurta pa na Karavanke preko Podljubelja i Tržiča na Kranj, Trbovlje, Krško, pa doma.
Kasno je i ideja o kavi u centru Ljubljane otpada.
Kasno je zapravo za sve osim za autoput, ali to nećemo.
Vožnja po Koruškoj postaje uzbudljiva kako se dan gasi a povećava se nadmorska visina. Zalazak sunca je režiran bravurozno i stojim na par mjesta zbog fotografiranja. Na cesti je potpuna tišina.
TO BE CONTINUED
Sjajne Niti by Goribor
