Saturday, June 13, 2015

E Lucevan le Stelle

Genova nema službeni početak jutra.
U starim i zivim gradovima se zapravo nikad ne spava.
Pripremljen doručak u kuhinji gđe Fulvie.
Zar je stvarno zadnji dan Ritma pitam more.

Onda kreću slajdovi.
Svježina i magle u planinama kako se penjem od Genove.

Nestvarno intenzivan miris suhih smokvi i vina između tunela.

Zadnji gutljaji kave i špageti na benzinskoj.
Razbijanje monotonije autostrade slalomom između šlepera uz prekoračenje pameti i brzine.
Debeloj ne silazi osmijeh.
Gorski Kotar. Stara cesta.
Pa još starija preko Vojnića i Gline.
Sve sporije.
Samo da ne stanem.

 

Friday, June 12, 2015

La Superba

Palim slastičarnicu i vozimo pored rijeke Arno.
Samo kratki autoput da izađemo iz grada, pa lovim male toskanske ceste.
Pisu ovaj put propuštam.
Lucca je mjesto koje godinama iz nepoznatog razloga sanjam kao mjesto za odmor duše.
Nepotrebno je naglasiti da su takvo mjesto za grad odabrali Etruščani. Prije nego su se vratili na Saturn.

I sad, opet protiv očitih prometnih pravila prolazim gradske zidine, kroz labirint ulica i parkiram na trgu kod katedrale. Gdje se bicikli i parkiraju.











Lucca me apsorbirao u svoje kuće i ulice. Ovdje su turisti pješaci u kratkim hlačama, japankama i nosom s naočalima zataknutim u kakvi bedeker. Posebna vrsta opuštenih i sretnih muškaraca i žena razmjenjuje energiju s gradom. Hodam kao da znam kamo. Ali gdje god dođem taman sam stigao.
U glavi mi je Puccinijeva 'E lucevan le stelle'. Još od Barcelone. I 'O mio bambino caro'. Još od 1992.
Ovdje treba doći i zaboraviti sve izvan zidina. Uzeti malu sobu s velikim krevetom. I svaki dan gubiti se po Lucci, sjediti na klupama i čitati Burtonovu Anatomiju Melankolije. Ulaziti u male kavane i slastičarnice sa slatkim i slanim zalogajima. Polako gutati meki i gusti macchiato. Sa zmijom za miješanje.














Prije uplovaljavanja u gusarsku luku stižem do La Spezie i pokušavam se kroz grad i uske ulice probiti to ceste prema nacionalnom parku Cinque Terre. Cesta je na satelitskoj karti, ali u prirodi je to strmi, privatni put kroz šumu.  Zaobilazim cijeli grad i nekako nalazim ulaz do nacionalnog parka.
Kasno je i oblačno i neću stići do pet fenomenalnih ribarskih gradića. Stajem na vrhu brda sa svježim zrakom i zelenilom. U dnu je mala luka, a po brdima stari kameni gradići. 
Zabilježeno  za slijedeći put.

U Genou stižem još po danu. Ponovno hotel Delfino. Zgrada u luci u čijim stanovima su hotelske sobe. Kao da sam došao u  svoj ili prijateljski stan. Kuhinja na raspolaganju. Bialetti kafetijere. Parking ispod prozora. 
Po zidovima slike gazdaričinih putovanja po Africi. Sjetila me se od prošle godine, pa sam već domaći.
Izlazim odmah u grad. Posljednji veliki i nepoznati grad na ovom putu.
Kiša pada toliko  da se mogu skloniti pod strehe dok hodam prema centru.
Nemam kartu, već hodam napamet uz slabu pomoć navigacije na mobu.
Dvadeset minuta kasnije postajem svjestan da je ovo nepatvoreni gusarski, blade runner, dark, gothic, mediterranean vječni grad. La Superba. Kako su je zvali kad se iz nje kretalo u otkrivanje novih svjetova.
Prva usporedba je s Barcelonom, ali dok se tamo u gotičkoj četvrti u kafićima nalaze füni kanapei za 5 eura koje ti pruža livrirani konobar, ovdje je to sve hard core.
U trgovačkom prolazu, ispod kolonada u luci su kafići gdje na šanku glasno hohoću kapetan Starbuck i Ishmael, kapetan Kuka, Crvenobradi, hipster s cilindrom u šarenom odijelu i djevojka s crnom ružom u bijeloj kosi i tetovažama od vrha nosa do vrha prstiju.
Afrika je prisutna na štandovima voćarne, u trgovicima koji važu voće i u ženama koje njime hrane nasmiješene klince. U prolazu kupujem sendviče i pizze i jedem u hodu. Oblačno je pa je u uskim ulicama potpuni mrak.
Ulice su tako uske da se kroz neke ne mogu mimoići dvije osobe. Osim ako nisu zaljubljene.
Fasade zgrada i prozori su tako blizu da prijatelji mogu organizirati večeru svaki u svom stanu i kroz prozore si dodavati zalogaje u usta. Prijateljeva žena može pružiti svoju bosu nogu u krilo prijatelju u drugom stanu, da muž ne zna. Pa kad sazna onda se moraju  svi prebaciti u veliki krevet.

Dodirujem kamene fasade u prolazu. Zalazim u keneževu palaču gdje su izložbe i sprema se koncert. 
Za večeru nosim u sobu svježe smokve velike kao šaka.

Usred noći se budim da otvorim prozor, makar je buka.
I da pogledam Makinu.
Dobro je. Počasna straža maršira ispred nje kao i prošle godine i igra klasični talijanski neorealizam.
Balavci u prolazu iz auta viču putaaaanaaaaa, a ona im odgovara dugo vrišteći i prateći ih pogledom.
Hrabra i  sama.










Thursday, June 11, 2015

Nostaghia

Ostao bih još u Rimu tjedan dana. Nisam noć u gradu zapravo ni doživio kako spada.
Napraviti ću jutros zato nešto dulji izlazak iz grada - preko Vatikana.
 Doručak u strogom i tihom samostanu Villa Letizia.
Ipak, aparat za kavu je s pravom kavom. Friški biskvit s orasima. S razglasa tiho svira cijeli album Boba Marleya. Klimnem za dobro jutro dvjema časnama u bijelim fertunima.
Vani sunce već zove.

Ugodan je osjećaj voziti po pravom i velikom gradu.
Si fueris Romae, Romano equitare more
Morao sam se potrudititi da vozim motor kao Rimljani.
Devedeset posto su skuteri. Pola od njih preko 400cc.
Dakle između dva raskršća se svi probijamo do početka kolone. Vozeći između auta, po suprotnoj strani, preko duple crte. Bilo kako. Važno je samo na semaforu stati prvi u red ispred auta. Poredani jedan do drugoga. Kad bljesne zeleno, kao da je pukla brana. Svi istovremeno krećemo, a za nama auti. Zatim naganjanje i lov za bolje mjesto do slijedećeg raskršća. Mi početnici držimo guvernal i gledamo retrovizor, okrećemo glavu, ali domaći, telefoniraju, puše, jedu, smiješe se Rimljankama.
Mala matura iz rimskog prava vožnje na motoru je položena kad prođeš kilometarski tunel na ulazu u Vatikan u suprotnom smjeru, preko duple crte. Blicajući nesmotrenom kamionu koji ide po svojoj strani.

Kratka stanka za psihopatski selfie pred bazilikom sv.Petra.


Izvan Rima cesta se penje kroz svježe i šumovite zavoje do malih kamenih gradića. Velika crkva u centru i stabla za debelih hlad. U njemu domaći i strani sjede u fresci. Bacili satove u smeće. Drugi jutarnji macchiato. Tišina. Samo Mrcina tutnji. Ne okreću glave. Mir na Zemlji.

Idemo prema Bagno Vignoni. Gradić u srcu Toscane u parku prirode Val d'Orcia.
Zato da odmorimo,  da zastanemo, da ne jurimo. Da ne dođemo prenaglo u Firenze.
Ovdje su reumu liječili još svemirci Etruščani i stari Rimljani.
Ali glavni razlog ovoj stanici je snoliki ugođaj kojeg je Andrej iskoristio 1983. kad je snimao Nostalghiu.
Gledam bazen kroz filmsko platno.












Kratki ručak u taverni. Unutra. U tišini. Lazanje meke ko duša.
Nakon prvog zalogaja čujem rečenice na ruskom.
Sinkronicitet je da od 10 turista u mjestu kraj mene sjedne Rus i razgovara na telefon s nekom njemu dragom ženskom osobom. Anjuška, tepa joj.

U Firenzu slijećemo kasno. Nemam vremena prvo u hotel, pa presvlačenje, pa transport, već vozim odmah do Santa Croce. Čini se da je promet u centru dozvoljen samo s posebnom dozvolom. Računam na opuštene talijanske policajce. Parkiram kraj same bazilike, uzimam karte i ulazim u halucinantni Stendhalov prostor koji znalce dovodi do aritmije, mučnine i nesvjestice.
Mene će možda jer sam po toj sparini u moto hlačama i čizmama.
Unutra je svježe i ne pretjerano turistički isforsirano.

Brojim grobove fizičara, umjetnika i političara. Ovi zadnji su u manjini.
Michelangelo im brine za postmortem estetiku.





















Na izlazu zapuše svjež vjetar. Kiša na 15 minuta.
Da, ali ne ako voziš prema njoj.
Usred prometne bujice otvori  se nebo i proparaju munje. Nemam gdje zaustaviti.
Samo uspijem u vožnji gurnuti mobitel i novčanik u nepropusni džep.
Sve ostalo je do kosti.
Ispred hotela naravno kiša je već stala. Parkiram ispod drveta ne sluteći ništa strašno.
Unutra srednjoškolci uče zanat na recepciji. Nakon par minuta i tisuća pitanja tiho sam rekao dajte mi ključeve. Oblačim suho i idem preparkirati motor da je odmah do recepcije.
Vani se već vratila sparina. sjedam na motor i kužim da ne mogu odlijepiti ruke od guvernala. Podižem se i malo poderem hlače koliko su se zalijepile za sic.
Drvo je ono koje pušta s lišća šećernu melasu. A nagli pljusak je sve to isprao s krošnje i iscijedio na motor pola tone šećera. Nakon paljenja glazirana Mrcina zamiriši po karamelu i malo zadimi. Slijedećih 1500 km smo kao pokretna slastičarnica razveseljavali prolaznike.

U gradu je turistička gužva. A moj umor je utjecao i na raspoloženje.
Pokušavam s velikom dozom čokoladnog sladoleda.
Odlazim u krevet. Hvala Firenze, budemo drugi put...