Il gran finale

Doručak u kuhinji kod fenomenalne i ljubazne signore Fulvie.
Kafetiera Bialetti, maslac na toastu i pekmez.
Čini se da signora posjeduje cijelu zgradu.
U sobama je puno knjiga i uzoraka s putovanja.
Kako se lako razumjeti s ljudima koji su vidjeli svijeta.

Sa žaljenjem odlazim iz Genove a da nisam posjetio Mercato Orientale.
Možda da se vratim uskoro samo zbog toga?

Povratak je potpuno abnormalnih 900km po autostradi.
Abnormalnih nama ljudima, al Mrcina kao da je samo to čekala.
Bokseri predu, gas je zašarafljen na 140, sunce i oblaci se prepiru na nebu, tunela ima više nego otvorene ceste.
U šoferskoj birtiji kraj ceste ručam paštašutu i salatu.
Skuhala ih sitna južna Talijanka sa sunčanim pjegicama na nosu.
Za njen osmijeh bih trebao otpjevati pola Don Giovannija, pa samo sjedam u ugao i pozdravljam se svakim zalogajem s Italijom.

Zahvalnost što sam imao svaki trenutak puta.

(na raznim mjestima pronalazio sam i opomene)

Kasnije još samo jedan udah macchiata.
Za najbolju kavu se ipak mora biti u Italiji.

Preko lokalne ceste kroz Sloveniju i hladni Gorski Kotar (11°C) u topao krevet.
Zaspati je naravno nemoguće.
Ili je ovih 12 dana bio san?

Lavande ride, street fragrances i Đenoveški neorealizam

Nakon Arlesa odabirem najduži put do Genove: preko Provance, planina, malih gradova i klanca rijeke Verdon.

Put traje dugo, vodi zavojitim lokalnim cestama, većinom u putpunom miru prirode.

Samo traje dugo, za današnje planirano odredište u Genovi.

Nakon drvoreda u Portugala imam nastavak u Francuskoj. Ipak, ovdje su ovdje platane epskih dimenzija. I visinom i dužinom. Drvoredi kraj francuskih cesta su tuneli kroz uredno podšišane spojene krošnje. Pa ne znaš da li bi se vozio ili stajao u tom zelenom svodu.

Gotovo dvosatna vožnja serpentinama kroz  klanac iznad rijeke Verdon završava gradom Grasseom.

Ovdje se nalazi nekoliko tvornica parfema. Ulice mirišu po slatkastoj bazi.

Bilo bi sjajno u "Le Studio des Fragrances" složiti neki svoj miris. Ali nemamo ni vremena ni 45€ za taj užitak.

Penjem se na planinsku cestu iznad Azurne obale. Još 200 km nakon preteškog dana na planinama Provance. Sad je ipak lakše jer je na autoputu svježije, veća je brzina i andrenalin te drži budnim i odmornim.

Slijećemo u Genovu. B&B hotel je opet soba u velikom stanu pored glavne lučke ceste. Na obali mora je ogromna zgrada za stotinama osvjetljenih prozora. Valjda neki uredi koji rade i po noći.

Kad se razdanilo shvatio sam je je to parkirani kruzer.

Prije spavanja idem na prozor pogledati Debelu koju sam parkirao nezaštićenu na glavnoj prometnici u luci. Ne vidim je s prozora. Ali dolje se oslobodilo jedno parkirno mjesto. Silazim u japankama samo preparkirati u rikverc 50m do mjesta ispod mog prozora.

I tu počinje klasični talijanski neorealizam.

Hodam po glavnoj cesti uz parkirane aute prema motoru. Prolazim pored mladića koji stoji i užasnuto me pogleda. Nedaleko je parkiran auto u kojem vozač i mlada dama na noćnom poslu nešto izvode. Gledam negdje u daljinu... Imam ja svog posla. Mladić na ulici je frend ovog koji je u autu pa vani valjda stražari...

Sjedam na Mašinu i stanem je ugašenu vući unatrag prema slobodnom parkiralištu. Pazim kod zaobilaženja auta sa Sodomom i Gomorom da ga ne bih ogulio koferima. U taj čas dolazi i treći auto i staje pored ovog griješnog i točno iza mene. Sad ih je tri u redu i ja ih više ne mogu zaobići jer je glavna cesta vrlo prometna. Malo mi je neugodno što sad stojim kraj ovih u akciji, ali još više mi je neugodno jer je taj treći auto policijski. Murija izlazi van i kreće u moralnu analizu ovih u autu. Kurva skače van iz auta i ulazi u grmlje. 

U jednom djeliću vremena svi s upitnicima iznad glave gledaju mene u majici, trapericama i japankama, kako stojim u kadru. Jer svi imaju ulogu u ovom prizoru osim mene.

Buonasera, kažem lijepo i palim sva četiri žmigavca. Kako bi bilo jasnije da sam ovdje samo privremeno. Slučajni prolaznik gospodine naredniče. Ne kradem ga, vidite, evo imam ključ.

Samo moram čekati da se auti maknu jer ne mogu dalje.

Murija obavi legitimiranje vozača, radnicu niti ne pogleda i ode. Ovaj vanjski zaprepašteni frend skače u auto. Vozač ima izraz gladne mušterije i nevoljko odlaze. 
Vučem Debelu brzo unatrag i parkiram je. 

Bježim u sobu. Spavanje.

Boje

Dragi brate,

za pocetak moram ti se zahvaliti sto si mi  danas u Arles poslao boje.

Dva dana me prala kisa po cesti ili je nebo bilo oblacno. Sve oko mene je imalo samo tonove sivog.

Već na cesti iz Avignona prema Arlesu pojavilo se svjetlo. Prvo je nebo poplavilo, a zatim su predamnom poceli izlaziti: tvoji cempresi, zitna polja, trava, stare zgrade iz tvog vremena, vrane, pokoji most i puno ljudskih lica....i tvoje boje: tamno žuta, veronese zelena, ljubičasta, nebesko plava, krvavo crvena, narančasta, riđa...

Imao si pravo da zrak ovdje opija i nekako posebno pojačava osjetila.

Uz sunce pojavio se i vjetar sto je cijeli grad ucinilo prilicno snolikim. Kao da nema više ni  prljavštine koja je smetala Gaugina.

Danasnji Arles dobro živi dijelom od tvoje čežnje, tuge i tjeskobe. Sretni su sto su te imali ovdje. Pored ironije, to je i pedagoski od tebe, obzirom da su njihovi preci trazili da te se zatvori jer im nisi bio dostojan zivjeti na slobodi.

Otisao sam prvo do tvog japanskog mosta. Berta je inzistirala da je slikam pored njega. 

Zatim smo se odvezli u sam centar do negdašnje bolnice. Vrt i dvorisnu fasadu se trude odrzavati sto slicnijim tvojim slikama. Znamo da im nije prvo estetika na pameti.

I na kraju nocna kavana s tvoje slike na trgu u samom centru. U slavu konzumerstva pofarbali su je tako da i po danu i po noci izgleda kako si je naslikao. Al nas to uopće ne brine. 
U tvom smo gradu pa ga jos malo istrazujem.

Na velikom Arleškom trgu s crkvom, vodoskokom i vaznim zgradama vrijeme je napokon stalo i postalo nebitno. Ostao je samo ovaj trenutak kao jedino sto stvarno postoji. 

Koan je inicirala tugaljiva istocnjacka melodija uz pratnju harmonike.

Hvala ti, Vincente sto si me podsjetio kako lako tuga postaje sreca.

Tvoj R.D.